Meračio je glumu
Preuzeto sa: Tačno.net
Na rijetko kojem glumcu se vidjelo koliko merači glumu kao što je to činio Josip Pejaković Conja. On je to radio i kada je pričao i pisao o glumi. To je njegov život. I kada sam radio s njim nisam se mogao oteti dojmu da se glumom bavi iz užitka. Užitak je unutarnja, nagonska pobuda svakog „rođenog“ glumca, iracionalna i nezasitna, motivira i održava u glumačkom pozivu. Kod njega je kipio talenat autora koji svojom upornošću i energijom spada u svojevrstan glumački fenomen ovih prostora, pa mu se zato vjeruje na riječ koliko i na sceni, jer sve što radi ima smisla i provjereno traje.
O glumcu najbolje govorim iz svog iskustva saradnje. Potvrđujem da je Conja bio glumac koji nije samo zainteresiran za svoju ulogu; zanimala ga je predstava u cjelini. Nije htio igrati a da ne zna u čemu sudjeluje, šta je rediteljski koncept i ideosfera predstave. Volio je aktivno posmatrati i ispratiti probe u scenskim prizorima gdje ga nema, vidjeti izvana, objektivnim okom, kako mu igraju partneri bez njega. O užitku glumačke igre treba reći da je kod njega sve prolazilo kroz njegovu scensku karizmu, prisutnost na sceni, tjelesnost koju emocije prate i pojačavaju. Tu je poseban, neponovljiv i originalan; emocije se u govoru čuju kao fizikalni titraji utjelovljena zvuka. Ne poznajem glumca kome je tako prirodno srođena akustička dimenzija s tjelesnom konstitucijom. Znam da na Dalekom istoku rezonatore glasa pronalaze opipom na leđima, ramenima, nožnim listovima, laktovima i koljenima; sve je to imao Pejaković u svom akustičnom aparatu: muzikalnost koja plijeni, govor kao simfonijska partitura koja ulazi lako „u uho“ gledaoca. Njegov govor direktno je povezan s gestikulacijom i ritmom kretanja na sceni. Verbalni sloj uloge kod njega postaje opipljiv, možeš ga doticati rukom, osjetiti tvrdoću, oblik i miris. Bio je izrazito čulan glumac, renesansnog interesovanja, hedonista koji je uživao u životu.
Naš posljednji susret bio je u kancelariji direktora Narodnog pozorišta Sarajevo, njegove matične kuće od 1970. godine do mirovine u koju nikada nije otišao. Igrao je do kraja, do posljednjeg daha na pozornici. Zadnje predstave izveo je na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo 19. i 20. maja, kada su izvedene monodrame „Tugoslavija“ i „Država“. Tada smo najavili i novu autorsku predstavu Prvaka Drame Josipa Pejakovića „Omer-paša Latas“, koja je trebala biti premijerno izvedena 15. septembra 2025. godine.
Upravo na taj dan ćemo napraviti hommage na njegovo djelo, filmski i pozorišni opus. Posljednjih mjeseci imao je običaj „banuti“ u pozorište, tako je bilo i zadnji put. Izveo mi je cijelu monodramu „Omer Paša Latas“ samo nekoliko sedmica poslije napisane monodrame „San o Ljubotinju“ na koju sam plakao i smijao se istovremeno gledajući Josipa kako briljira kao iz najboljih dana. Međutim, kada govorimo o Conji, kako smo ga odmila zvali u teatru i privatnom životu, najčešće se sjetimo njegovih uloga i nezaboravnih monodrama, ali možda je manje vidljivo koliko je on zapravo bio jedan od najdosljednijih boraca za slobodu pozorišta.
U vremenu kada su političke strukture nastojale da nadziru i oblikuju kulturni život Pejaković je svojom snagom i autoritetom glumca stajao na prvoj liniji odbrane pozorišta od svakog tutorstva. On je znao da teatar nema smisla ako postane poslušnik politike. Teatar je istinit samo onda kada ima pravo da progovori slobodno – bez straha i kalkulacije, bez ideoloških okova. Zato se Pejaković često sukobljavao s onima koji su pozorište željeli pretvoriti u propagandni alat. Njegova nepokolebljivost bila je rijetka vrlina: on nije dopuštao da se odluke o repertoaru donose u ministarskim kabinetima, nego na sceni, tamo gdje pripadaju. Njegov umjetnički angažman nikada nije bio pasivan. Naprotiv, njegovi nastupi su znali biti politički u najdubljem smislu – jer su progovarali o društvu, licemjerju, nepravdama i rascjepima koje su ljudi osjećali na vlastitoj koži. Ali on je to radio iz pozicije umjetnika, a ne političkog sluge. Upravo zbog toga ga je publika doživljavala kao svog čovjeka, nekoga ko govori istinu u njihovo ime.
Uloga Josipa Pejakovića u očuvanju nezavisnosti pozorišta nije bila samo borba za jednu instituciju ili jednu predstavu, nego za samu ideju slobodne umjetnosti. On je znao da bez te slobode nema ni dostojanstva glumca, ni povjerenja publike, ni smisla pozorišta. Zato, kada ga se danas sjećamo, ne gledamo samo na njegovu karijeru glumca i autora, nego i na njega kao na simbol hrabrosti i otpora.
Njegov život podsjeća nas na to koliko je krhka sloboda umjetnosti i koliko je dragocjena upornost onih koji je brane. Kada su nedavno „dušebrižnici“ za turske interese u Bosni i Hercegovini željeli cenzurisati kosovsku predstavu na gostovanju u Narodnom pozorištu Sarajevo, pozvao me je i zaštitnički mi poručio: „Nema govora o otkazivanju predstave, reci da Umjetnički savjet to ne dozvoljava.“ Govorio je to s pozicije predsjednika Umjetničkog savjeta Narodnog pozorišta, ali i kao nepokoreni umjetnik koji je prezirao uplitanje politike u pozorište. Sa istim žarom lupao je šakom od sto na sjednicama Umjetničkog savjeta govoreći da niko više ne smije dovesti u pozorište politički postavljenu figuru, da je dosta s tim stranačkim klimoglavcima, jer pozorište pripada nama, ljudima iz teatra. Zato je njegov odlazak gubitak koji se osjeća mnogo dublje od granica pozorišta i filma. Njegovo ime i glas bili su neodvojivi od Bosne i Hercegovine – od onog složenog i krhkog identiteta našeg prostora koji je znao pretočiti u scensku umjetnost na način jedinstven, autentičan i neponovljiv.
Rodom iz Travnika, Pejaković je u glumački svijet zakoračio sa sigurnošću i snagom koja se rijetko viđa. Od samih početaka bilo je jasno da pred nama nije samo talentirani glumac, nego i umjetnik koji razumije društvo, čovjeka i paradokse našeg svakodnevnog života. Njegova karijera u Narodnom pozorištu Sarajevo, kao i na drugim scenama, bila je obilježena ozbiljnošću pristupa, ali i osebujnim humorom i ironijom koji su krasili i njegov privatni razgovor.
Poseban pečat dao je svojim monodramama, koje su obilježile čitave epohe. „Oj, živote“, „On meni nema Bosne“ – to nisu bile samo predstave. To su bili kulturni događaji, pozorišni praznici, trenuci kolektivnog prepoznavanja i suočavanja. U njima je Josip donosio na scenu sve ono što jesmo: naše mane i vrline, smijeh i gorčinu, našu sklonost autoironiji i našu upornu potrebu da vjerujemo u smisao i dostojanstvo. Publika je u njegovim monodramama prepoznavala sebe, svoje komšije, svoju prošlost i svoju sadašnjost. On je bio glas naroda, ali i njegova kritička savjest.
Njegov stil bio je spoj usmenog pripovjedačkog naslijeđa i modernog teatra. Govorio je jezikom koji su svi razumjeli, ali je u tom jeziku bilo i duboke filozofije. Imao je nevjerovatnu moć da kroz jednostavnu anegdotu otvori teška pitanja. Zbog toga su njegove predstave uvijek bile i katarza i smijeh, i zabava i suočavanje. Bio je među rijetkima koji su znali zadržati neposredan kontakt s publikom, tretirati gledaoce ne kao pasivne posmatrače nego kao ravnopravne učesnike scenskog čina.
Pejakovićev trag ostao je i na filmu, ne onoliko koliko je trebao i mogao, što je sudbina gotovo svih velikih bosanskohercegovačkih glumaca zbog inferiornog odnosa naše kinematografije prema regionu. Na filmskom platnu donosio je istu onu uvjerljivost, isti onaj spoj topline i ironije koji ga je krasio na sceni. Njegovi likovi uvijek su imali težinu i autentičnost.
Osim glume, Josip je bio i pisac, autor televizijskih serijala, kulturni radnik. Njegove televizijske emisije i kolumne bile su jednako prožete kritičkim duhom i neposrednim kontaktom s ljudima. Nikada nije pravio kompromis kada se radilo o istini – i to je ono što ga je činilo posebnim. Bio je čovjek koji je znao podići glas kada je trebalo, ali i pružiti toplinu i utjehu onima oko sebe.
Za mene lično, Josip je bio i prijatelj i onaj sagovornik koji vas u jednoj rečenici nasmije, a u drugoj natjera na duboko promišljanje. Znao je reći stvari koje su izgledale jednostavno, a u njima je bilo skriveno cijelo bogatstvo života i iskustva. U susretima s njim uvijek sam osjećao onu posebnu energiju – energiju čovjeka koji živi umjetnost, ali i koji nikada ne zaboravlja biti čovjek. Kada sam zadnji put burno reagovao na jedno ime, postidio me svojom reakcijom rekavši da moram imati prostor u srcu za oprostiti „jer je ljude najlakše otpiliti“.
Odlaskom Josipa Pejakovića gubimo jednog od posljednjih velikih svjedoka i tumača našeg vremena. Gubimo onaj prepoznatljivi glas, onaj pogled pun ironije i dobrote, gubimo figuru koja je predstavljala dušu bosanskog čovjeka. Ali ostaje njegovo nasljeđe: predstave koje ćemo pamtiti, replike koje ćemo citirati, humor koji će nas pratiti, i ona istina koju je znao donijeti s pozornice ravno u naša srca.
