Zlatan Fazlić Fazla: Pjesnik Sarajeva
Piše: Dino Mustafić, reditelj
Ovih dana u Narodnom pozorištu Sarajevo radim intenzivno s velikom ekipom autora, izvođača i saradnika na prvom originalnom bosanskohercegovačkom mjuziklu Zlatana Fazlića Fazle „Sarajevo, moje drago“. Sarajevo je grad koji ima svoju prepoznatljivu i veliku istoriju muzike, rok i pop scene. Ona se nije rađala samo u studijima, na koncertima ili na festivalima, nego i u mahalama, kafanama, studentskim sobama, u tihim noćima kada neko zasvira gitaru i zapjeva. Muzika Sarajeva oduvijek je bila prepoznatljiva po onoj mješavini melankolije i vedrine, po ironičnom osmijehu koji skriva bol, i po upornosti da se i u najtežim trenucima pronađe melodija.
U tom kontinuitetu Zlatan Fazlić Fazla zauzima posebno mjesto. On je kantautor koji nije samo pisao pjesme – on je bilježio život. Njegov opus ne može se odvojiti od Sarajeva jer je Sarajevo utkano u svaku njegovu notu, u svaku riječ. Njegove pjesme zvuče kao unutrašnji monolog grada, onaj koji se ne govori naglas, ali ga svi osjećamo.
Fazla je uvijek djelovao nenametljivo. Nije trčao za trendovima, niti se dodvoravao velikim tržištima. Njegova muzika bila je i ostala intimna, a opet kolektivna. Kada pjeva, to zvuči kao da pjeva za nas, ali i umjesto nas. Kao da je pronašao riječi koje mi nismo znali izgovoriti, a osjećali smo ih u sebi. Upravo zato njegove pjesme nisu potrošne – one su tu da podsjećaju na to da Sarajevo nije samo kulisa, nego živi organizam sa svojom tugom, radošću, humorom i boli.
U njegovim stihovima često ima jednostavnosti, ali to je ona jednostavnost koja dolazi iz iskrenosti. On ne pravi velike poze, ne traži aplauze nasilu. Naprotiv, kao da nam u pjesmama nudi komad vlastite intime. I baš zato ga slušamo s posebnim povjerenjem. Jer kad Fazla zapjeva osjetimo da tu nema laži.
Značaj njegovog muzičkog djela leži i u tome što je on, na svoj način, čuvar identiteta Sarajeva. Ne onog idealizovanog, turističkog Sarajeva iz razglednica, nego stvarnog, složenog, kontradiktornog Sarajeva koje se voli i kad boli. On u svojim pjesmama ne preskače tugu, ali joj uvijek daje ljudsko lice. Ne preskače ljubav, ali je oslobađa od patetike. On zna da Sarajevo nije mit, nego svakodnevica, i da baš u toj svakodnevici leži njegova posebnost.
Za mene Fazla je primjer umjetnika koji ostaje vjeran sebi i svom gradu. I to je možda najveća vrijednost koju kantautor može donijeti – da ne prestane biti glas svoje sredine. U vremenu kada se identiteti lako brišu ili prodaju, on je ostao vjeran mjestu iz kojeg dolazi. Njegove pjesme zato nisu samo muzika, one su dokument, emotivna arhiva jednog grada i jednog vremena.
Možda će neko reći da to nije dovoljno, da je muzika zabava, i da joj ne treba pridavati veće značenje. Ali ja mislim suprotno: kroz Fazline pjesme vidim kako muzika može postati mjesto susreta – između prošlosti i sadašnjosti, između intime i kolektivnog sjećanja. A to je, čini mi se, najveći dar koji Sarajevo može imati i koji jedan kantautor može ostaviti svome gradu i svojoj raji. Za mene je posebna čast raditi na njegovom novom pisanom i muzičkom materijalu koji je umjetnički, notni spomenik Sarajeva.
Dino Mustafić, reditelj
Foto: Velija Hasanbegović
