Velikani Sarajevskog baleta 1950- 1992.

Bogati umjetnički dosezi, profesionalni angažmani, posvećen i vizionarski način vođenja, održavanja i afirmacije ansambla Baleta i njegovih visokih umjetničkih standarda, zaslužuju svako poštovanje te aktivno, primijenjeno sjećanje.

Dopuštam si da, ovom prilikom izgovorim mnoga imena istaknutih umjetnika Sarajevskog baleta: Ubavka Milanković-Janjić, Eduard Venier, Jitka Ivelja, Franjo Horvat, Helena Uhlik-Horvat, Srećko Ćurić, Neda Pavela-Janjčić, Nevenka Đoković- Petrović, Katarina Kocka, Antun Marinić, Slavko Pervan, Emina Kamberović, Suada Kavazović-Mušović, Aleksej Ivanovič-Judenič, Nedžad Potogija, Dragan Tičić, Muhamed Imanić, Bahrija Bihorac, Mircea Hurdubae, Dragutin Boldin, Ljiljana Perić, Zlatko Mikulić, Florentina Cristali, Jelena Regoje, Kazuko Tsuzurahara, Ioan Magdin, Alice Dumitrescu (Necsea),Tatjana Kladničkina i Vladimir Grigorjev.

Četrdesetih godina dvadesetog vijeka, u baletskom životu Sarajeva, dvije su snažne umjetničke ličnosti: Ubavka Milanković-Janjić i Eduard Venier. Njih dvoje baletnim izrazom, pedagoškim i koreografskim sposobnostima obogaćuju početak profesionalnog djelovanja Sarajevske opere, učešćem u premijeri opere Prodana nevjesta, režisera Rudolfa Ertla, 9. 11. 1946. Tim povodom u “Sarajevskom dnevniku” je zabilježeno:

“(...) I naša Muzička škola sa pojedinim pjevačima i baletom darovala je znatan prilog za uspjeh opere. Koreograf Venier i nastavnica baleta Ubavka Milankovć sa svojim učenicima, iznenadili su veoma prijatno našu publiku svojim sposobnostima... Oni su uspjeli za nekoliko mjeseci da stvore grupu omladine koja mnogo obećava, a koja je sa njima nastupila u sve tri scene.” (“Sarajevski dnevnik”, 11. 11. 1946.)

Tri godine kasnije, povodom Dana Republike, 29. novembra 1949.,  premijerno je izvedena opera Knez Igor u režiji Osipa Šesta. Koreografiju druge slike drugog čina , Polovecki logor, uradio je novi koreograf, pedagog i solista Baleta Franjo Horvat. Ansambl predvode i nove solistice: Jitka Ivelja i Helena Horvat.

Tihomir Mirić, tadašnji direktor Opere, planskim i sistematskim jačanjem baletnog ansambla u opernom repertoaru omogućuje idući, najznačajani projekt Baleta prvi cjelovečernji balet Žetva !

25. maja 1950. praizvedbom Žetve kompozitora Borisa Papandopula i koreografkinje Nine Kirsanove, Sarajevski balet počinje djelovati kao samostalni umjetnički kolektiv.

Jitka Ivelja, umjetnica češkog porijekla, prva je direktorica Sarajevskog baleta. Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo djelovala je kao igračica, koreograf i pedagog.

Na čelu Sarajevskog baleta naslijedio je Franjo Horvat, 1952.

Horvat je bio cijenjeni solista, koreograf bogatog opusa, a kao pedagog brojne je generacije baletskih umjetnika izveo na domaće i inostrane teatarske pozornice. Po ukidanju Baletske škole u Sarajevu 1951. formirao je baletni studio pri Narodnom pozorištu. Dugi niz godina uspiješno je vodio Sarajevski balet i uradio mnogobrojne balete na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Među njegovim prvim koreografijama bili su kasični baleti: Kopelija, Labudovo jezero i Uspavana ljepotica... Takođe je često radio balete domaćih kompozitora: Licitarsko srce Baranovića , Đavo u selu. Lotke, Intermeco Papandopula, Ohridska legenda Hristića.

Godine 1957. Horvat postavlja Romea i Juliju. U naslovnoj ulozi Julije su Katarina Kocka i Neda Pavela - Janjčić, Romea tumači Antun Marinić.

U Enciklopediji Narodnog pozorišta Sarajevo, Slobodan Špirić navodi Romea i Juliju kao jedan od najvećih ostvarenja u razvojnoj liniji ansambla: “Balet je izveden u znaku odlične koreografije Franje Horvata, majstorskog muziciranja pod upravom maestra Ivana Štajcera i izvanrednih kreacija Katarine Kocke i Antuna Marinića.” (“Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“, ur. Vlajko Ubavić i Josip Lešić.)

Na Bijenalu baleta u Ljubljani 1960., ocjena najbolje ostvarene uloge pripala je Katarini Kocki za ulogu Julije. Živa Krajger Kocku upoređuje s dvije velike Julije tog vremena - Dušankom Sifnios i Lyane Daydé.

(“Naši razgledi”, 28. 7.1960. ; “Sarajevski balet 1950 - 1990“, glavni i odgovorni urednik Darko Lukić.)

Prvakinja Minka Kamberović se prisjeća:

“(...) Franjo Horvat je čovjek kojeg pamtim samo po dobru. Bio je kadar činiti čuda. Njegova postavka Romea i Julije za mene je i danas najbolja verzija tog baleta. Čarobno jednostavan balet, neraskidivo ujedinjen sa muzikom Prokofjeva i sa onim što je ključno za Šekspirovu tragediju prenesenu u baletsko djelo. S njom smo imali veliki uspjeh gdje god smo je igrali: Italija 1962. i 1965., Egipat 1965. i 1966., Rumunija 1968. , Alžir 1970. Tunis 1971.” (“Vremeplov baleta Žetva”, 18. 10. 2021., Jovana Milosavljević, Prometej. ba.)

Horvat i Mirić godinama su, uz iznimnu potporu tadašnjih upravnika Narodnog pozorišta Salka Nazečića i Vlajka Ubavića, uspješno vodili umjetničke ansamble i afirmirali ih u zemlji i inozemstvu.

Njhova zajednička stremljenja i rezultati mogu se iščitati iz dijelova radnog izvještaja Tihomira Mirića: u kojem se govori o tome da je sarajevski baletski i operski ansambl gostovao širom Jugoslavije, obuhvatajući sve republike, te da je rijetko koji jugoslovenski operski i baletski ansambl imao ovako bogat bilans gostovanja, naročito u svojoj užoj republičkoj zajednici, a zatim i u Jugoslaviji. U tom izvještaju navodi se još da je 1951. održana turneja od 19 dana sa 19 predstava u tri republike i četiri grada: Mostaru, Dubrovniku, Kotoru i Cetinju. Takođe, i da je gostovanje baleta u Kairu 1965.  predstavljalo podvig, jer je u 16 dana Balet održao 14 predstava: Ohridska legenda, Na plavom Dunavu i Romeo i Julija. (Arhiv Tihomira Mirića, Muzej književnostii pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.)

Nakon Horvata Sarajevski balet vodi Srećko Ćurić.

O njemu je Antun Marinić, prvak Sarajevskog baleta zapisao: „Baletski igrač, solista i korepetitor baleta. Jedan od najstarijih i najzaslužnijih članova kolektiva. Član je Narodnog pozorišta Sarajevo od 1948. Učestvovao u formiranju baletnog ansambla i prvih cjelovečernjih baleta: Žetva, Karneval, Licitarsko srce itd. Kao solist Ćurić je pružio niz studiozno ostvarenih partija, a kao epizodist nezamjenjiv je. Veoma seriozan korepetitor u radu sa baletskim horom; organizator i višegodišnji funkcioner baleta; asistent koreografa u nizu baletnih predstava: Žar ptica i Rapsodija u plavom (2. XII 1963.), Zlatna ribica (12. IV 1964.), Bahčisarajska fontana (1. XI 1964.), Na plavom Dunavu i dr.“ („Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“, ur. Vlajko Ubavić i Josip Lešić.)

Kraj šezdesetih godina, obilježen je debitantskim koreografijama Slavka Pervana i Dragutina Boldina. Slavko Pervan, baletima Kontrasti i Grozdanin kikot, prema romanu Hamze Hume, oba baleta su rađena na muziku kompozitora Danijela Škerla, započinje svoj ciklus praizvedbi djela domaćih autora. Dragutin Boldin postavlja balet Ondina i više od dvadeset godina provest će kontinuirano kao gostujući koreograf Sarajevskog baleta.

Sedemdesetih godina, Sarajevskim baletom rukovode Ubavka Milanković-Janjić, Antun Marinić, Slavko Pervan i Katarina Kocka.

Povodom proslave jubileja 25 godina Sarajevskog baleta 1975. Jitka Ivelja evocira uspomene na sarajevski period i, kako kaže, najljepše godine života:

„Pogledajte ovaj plakat iz oktobra 1952. Najavljuje osmu izvedbu Bahčisarajske fontane. Ova imena, sve su to moji đaci. Oni su kasnije postali istaknuti solisti. Neda Pavela-Janjčić i Ksenija Mitrović već su, zamislite, stigle do penzije; Ivica Ganza još uvijek s uspjehom nastupa u Beogradu; Vera Vlasiljević-Vlahović i Mustafa Zubić sada su prvi solisti Riječkog baleta. U Rijeci sam sada srela i svoje nekadašnje splitske učenike. Slavko Pervan, sada šef Sarajevskog baleta, mi je posebno drag, dugo sam s njim radila. Bio je u Sovjetskom savezu, napravio je veliku karijeru kao plesač, a sada je jedan od naših najistaknutijih mlađih koreografa. Ma gdje da sam bila, uvijek sam sa pažnjom i uzbuđenjem pratila razvoj svakog od tih mojih divnih đaka i saradnika.“ (Gojko Berić, “Balet, godine, balet...“, Oslobođenje, 26. 3. 1975. )

Istim, jubilarnim povodom, Srećko Ćurić se prisjeća:

„Bilo je više nego teško. Treba da znate da smo svi mi manje-više balet smatrali nekom vrstom zabave, lagodnom i lepršavom igrom. A da to nije tako, počeli smo se brzo uvjeravati. Još teže je bilo savladavati predrasude i otpor, baletu nevične publike. Ali mi smo bili uporni i hrabri, rekao bih, ponekad čak i drski. I sve se to počelo mijenjati nabolje. Već negdje pedesetih godina, upravo kada smo zaigrali u Ohridskoj legendi i Labudovom jezeru, počelo je zlatno doba Baleta. Ne samo zato što smo se mi sve više potvrđivali kao zreli umjetnici, već i zato što nam je publika tada bila zlatna.” (“Bez zanosa ni baleta nema“, Oslobođenje 21. 3. 1975. )

Direktori Sarajevskog baleta osamdesetih godina su Slavko Pervan, Dragan Tičić i Nedžad Potogija.

12. maja 1984. godine, premijerno je izvedena predstava Carmina Burana, muzičko-scenska kantata Carla Orffa u inventivnom režijskom i koreografskom ostvarenju Dragutina Boldina. Ova predstava će ubrzo postati simbol jednog vremena. U njoj je učestvovalo oko dvjesto izvođača: solisti i hor Opere, solisti i ansambl Baleta, orkestar Narodnog pozorišta i dječiji hor muzičke škole Ilidža. Kritika je posebno izdvojila umjetnička ostvarenja solista baleta: Stele Korljan, Kazuko Tsuzurahare i Emiliana Damiana, ističući sarajevski baletni ansambl kao istinskog nosioca ove plesne svečanosti. Čak i nakon stotog izvođenja, predstava je u medijima doživljena kao “čudo baleta” i “čudo koje se dogodilo u baletu”.

 Afirmacija domaćih autora, oblikovanje njihovih djela izrazom baletne umjetnosti, trajala je duže od četiri decenije. U tom periodu postavljeno je više od dvadeset naslova domaćih autora. Sarajevski balet je i van granica tadašnje Jugoslavije bio poznat po domaćim dijelima i njihovim baletnim praizvedbama.

Umjetnički kolektiv je u tom periodu stasao, razvio se i ostvario visoke umjetničke domete i zapažene rezultate. Baletni kritičari, književnici, teatrolozi i kvalifikovani novinari iz oblasti kulture pomno su pratili i pisali o razvoju baletne umjetnosti i umjetnika Sarajevskog baleta, o predstavama i gostovanjima u zemlji i svijetu.

Raznovrsnim, stručnim publikacijama o umjetničkoj igri Branke Rakić, Inge Tudaković, Milice Zajcev, Divne Pervan, Slobodanke Grbić Softić i Milice Jovanović omogućen nam je uvid u razvoj Sarajevskog baleta i njegovih umjetnika.

Za kraj, citiram jednog iznimnog homo theatralis-a, čovjeka koji je duže od četvrt vijeka bio na čelu Narodnog pozorišta Sarajevo (1952. - 1978.) gospodina Vlajka Ubavića: “da bi se ma o čemu mogli donositi sudovi i ocjene, treba raspolagati građom pažljivo sabranom, brižljivo provjerenom”.  (“Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“, ur. Vlajko Ubavić i Josip Lešić.)

Htjela sam da se uz ovaj značajan i plemenit povod sjetimo onih koji su godinama brižljivo sabirali kako bi se umjetnost teatra mogla razvijati.

Jovana Milosavljević Lovrenović