Smrt u Dubrovniku Drama

Riječ reditelja

Rodio sam se u Kotoru 1970. Majka je studirala u Dubrovniku i bila je na praksi u Boki. Otac se vratio kod svojih nakon završenog fakulteta u Beogradu i zaposlio se. Hrvatica i Crnogorac strašno su se zavoljeli. Mogu reći, bez bojazni od otrcane fraze, da sam dijete ljubavi. Kada sam imao godinu dana oni su se rastali. Uvijek mi se činilo da nikada to nisu preboljeli. Nisam ni ja. Majka me je povela kao bebu kod svojih na sjeverni Jadran. Tada sam prvi put prešao Debeli brijeg. Narednih dvadest godina prelazio sam taj brijeg stalno. Stotinama puta. Kak sam rastao, sve češće i češće. Za mene je taj brijeg uvijek bio mjesto čežnje, susreta i spajanja. I Dubrovnik sa njim zajedno. Kada je vojska ‘91. prešla Debeli brijeg i krenula u napad na Dubrovnik nisam mogao da povjerujem da se to dešava. Ne mogu ni danas. I to je to. Danas, trideset i tri godine kasnije radim predstavu o tim događajima. Zato što hoću da razumijem da bih vjerovao. I prije svega zato što znam da je Debeli brijeg mjesto spajanja i ljubavi. I to želim da podijelim. To je jedini prolaz.

Petar Pejaković