Sarajevski trgovac Drama

Knjiga ili život? Teatar ili život?

Sarajevski trgovac je od prve ideje do uprizorenja prošao dug i neobičan put. Više od 17 godina je prošlo od jednog popodnevnog razgovora s prijateljima Šejlom Kamerić, Jovanom Marjanovićem, Ognjenom Dizdarevićem i Eminom Kujundžić o filmskoj adaptaciji čuvenog spašavanja Sarajevske hagade iz Zemaljskog muzeja u junu 1992. godine. Vratio sam se u Chicago opremljen feljtonom iz Oslobođenja profesora Envera Imamovića, kratkom pričom Zilhada Ključanina o jurnjavi prema Muzeju kroz kišu metaka, kao i stručnim tekstom Eugena Verbera o samoj Hagadi. Unatoč divljenju spram hrabrosti i požrtvovanosti profesora Imamovića koji se, zajedno s Hamom Karkeljom, Hajrudinom Alispahićem, Edisom Bračkovićem i Goranom Maksimovićem, probio 6. juna 1992. do Muzeja s ciljem spašavanja Hagade, ubrzo mi je postalo jasno da igrani, čak akcijski film koji bih ja mogao napisati traži fikcionalizaciju. Profesor je tako u mojoj mašti postao Profesorica, a umjesto policajaca našao se tu jedan lopov. No moj filmski predložak, kako to obično biva, nikada nije postao ni scenarij a kamoli film. Tekst od dvadesetak stranica je tako pao na dno ladice.

Tamo bi možda i zauvijek ostao da me Boris Liješević 2021. godine nije upitao imam li neku priču za njegovo buduće redateljsko gostovanje u Narodnom pozorištu u Sarajevu. U mahu sam mu ispričao nesnimljeni film i dodao da dramski tekst ne mogu zamisliti bez Jozefa Koena, čovjeka koji je nakratko ušao u povijest i ubrzo izišao iz nje jednim očajnim činom, jeftinom prodajom svoje Hagade tek osnovanom Muzeju. „A naslov?“, upitao je Boris. Sarajevski trgovac. „Odmah prihvatam režiju, ali naslov obavezuje“, odgovorio mi je i time u ovu priču umiješao i samog Shakespearea i njegovog Trgovca. Činjenica da mi je dramski tekst naručen na stogodišnjicu osnivanja Narodnog pozorišta dodatno je izazvala moju imaginaciju iz koje će izići i lik Friedricha von Dietricha, čovjeka koji dolazi iz Praga pred sam Prvi svjetski rat da usred Bosne izgradi—kao Herzogov Fitzcarraldo koji sanja o operi usred Amazonije—Narodno pozorište u Sarajevu! I možda je baš on, nakon što je Liješević bio spriječen da režira ovaj tekst, prizvao još jednog čovjeka iz Praga, ovog puta od krvi i mesa, naime redatelja ove predstave Michala Dočekala.

Umjesto uvodne riječi u kojoj pisci često objašnjavaju vlastite tekstove pa čak i nude poželjne interpretacije, napisao sam ovdje kratki historijat ove priče koja će u svom središtu imati jednu knjigu (Hagadu) i njezine hrabre spasioce koji su se zbog te malene knjige kockali s vlastitim životima (osim Envera Imamovića, nisu zaboravljeni ni Jozo Petrović i Derviš Korkut koji su je spasili od nacista), jednog lošeg trgovca koji će zavoljeti teatar i jednog uspješnog trgovca nezainteresiranog za taj „cirkus“, ali čiji će dom (baš kao Despića kuća) postati ishodište pozorišta u Sarajevu, jednog austrougarskog sanjara „kuferaša“, neke druge sanjare s pištoljima u džepovima, jednog lopova koji će saznati zašto ljudi riskiraju živote zbog knjiga i jedne profesorice koja će otkriti život mimo knjiga… Jean-Luc Godard je, citirajući D. W. Griffitha, rekao da je za film dovoljna djevojka i pištolj. Za ovu predstavu su nam bili potrebni jedno pozorište, jedna knjiga i jedan grad.

Sarajevskog trgovca posvećujem Jozefu Koenu i svim čuvarima i spasiocima Hagade.

 Igor Štiks