Konačari Drama

Riječ reditelja

Misao o scenskom uobličavanju „Konačara“, jednog od najdivnijih romana posvećenih ratu u Bosni i, posebno tragediji opsade Sarajeva, nosila me je gotovo jednu deceniju. Nakon brojnih pokušaja da se steknu uslovi za praizvedbu dramatizovane Veličkovićeve priče o neobičnoj, pitoresknoj grupi ljudi koja se zatekla u Muzeju grada Sarajeva, prvih dana rata u Bosni, s proljeća 1992., konačno smo se, a zapravo nekako najlogičnije i najsmislenije, „skrasili“ na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, uz podršku i pomoć Fondacije Friedrich Ebert Stiftung za BiH. Uz veliku zahvalnost upravi jedne i druge producentske kuće što su prepoznali važnost da se ovaj roman pretoči u pozorišnu predstavu, zahvaljujem se i svim saradnicima a posebno glumcima, koje je, svakog na svoj način, vrijeme u kome se radnja dešava obilježilo, te su, neminovno i vlastita iskustva utkali u ovu „scensku bajku“. Radeći ovu predstavu, poigravajući se formom scenskog dnevnika i radio drame, trudili smo se da sačuvamo toplinu i duhovitost koju nose Veličkovićevi karakteri, da zlo rata bude zapravo samo „okvir“ u kome se iskazuju raznorodne i složene ljudske sudbine. Ono što ovu ratnu priču posebno izdvaja, od mnogih drugih koje smo poslednjih decenija gledali na scenama, velikom i malom ekranu, jeste priča o nastojanju da se kroz čuvanje Muzeja koji baštini istoriju multikulturalnosti jednog grada i sredine, sačuva i istorija naroda koji su tu živjeli i žive, bogatstvo onoga što je Bosna bila i što bi, nadam se, ponovo mogla da bude. Roman je posvećen direktoru Muzeja Bajri Gecu, čovjeku koji se borio da, kada nesretna vremena prođu, duhovna i kulturna baština Bosne i Sarajeva ostanu za naredna pokoljenja za koja je, možda naivno, vjerovao da će biti spremna da ih prihvate i da im postanu zalog za budućnost. Činjenica da je ovaj roman prevođen na više jezika, doživio brojna izdanja u regionu, i da evo danas radimo i predstavu, daje mi nadu da će se klica onoga što su Bajro Gec i ostali junaci, taj plamen „vječne vatre“ prenijeti i do naših dana, do generacija koje dolaze i koje su, vjerujem, umorne od trodecenijskog gajenja mržnje protiv Drugog, na političkoj sceni Bosne i regiona.

Marko Misirača

Riječ dramaturga

Da li je sjećanje konačno nepromjenjivo ili ga se u konačnosti može oblikovati? Kako u sjećanju sačuvati istinu, jednu i konačnu? Da li i nju treba uporno prepisivati i presnimavati kako slova ne bi izbijedjela, a trake počele pucati? Jer, na kraju svega, istina mora postati konačnost, dobiti svojstvo ograničenog bića koje je u suprotnosti sa beskonačnim i ne podliježe brojnim drugim ozbiljenjima. I konačno, kako sa istinom prespavati prošlosti i barem pokušati otvoriti oči u budućnosti? Kreirajući roman „Konačari“ koji snažno priziva i riječ „konačno“, Nenad Veličković nije samo nastojao sačuvati sjećanje o opsadi Sarajeva, koja se upravo dešavala, njemu i njegovoj porodici, prijateljima, sugrađanima, i na taj način istinski preživjeti pakao rata, već je njegova namjera bila pronaći osjećaj života koji će poput baklje nositi istinu do oblika konačnosti. Trideset godina nakon nastanka romana, a time i nakon proživljene ratne opsade, sa sigurnošću se može reći da sjećanje blijedi, ne samo sjećanje na rat, nego i na život, a u tom procesu nestajanja, istina se udaljava od svoje konačnosti. A gdje drugo pronaći sjećanje i istinu, nego u teatru, jedinom prostoru u kojem je i dalje moguće postavljati pitanja o istini, smijati se njenoj slapstick apsurdnosti, plakati nad tragičnošću njene surovosti, a ne ugroziti njenu konačnost. U odnosu na roman koji je „spašavao“ stvarne ljude, „konačare“ Muzeja Sarajeva, teatar ih sada oživljava kroz sjećanje na njih, dopušta im da ponovo progovore, da iznesu svoju istinu, ne, dakle, našu sadašnju, nego svoju proživljenu, da stvore svoju bol, da se nasmiju nad svojom sudbinom. Ali, u teatru ne postoji pisac kao sveznajući pripovjedač, i on prije ili kasnije, mora postati lik koji će se pokušati izboriti za svoj glas. Tako Maja, kao centralni lik romana i pisac svoje stvarnosti, u ovoj dramatizaciji postaje svjedok prošlosti, pred čijim očima ponovo nastaje njen prošli život, nad kojim ona više nema kontrolu. Međutim, njen zapis o istini više nije dovoljan, jer i ostali likovi, recimo njen brat Davor, tragajući za vlastitim sudbinama, imaju nešto da kažu, dodaju, promijene. Motiv radiodrame od kojeg se u romanu brzo odustalo, za teatarsku priču o sjećanju se pokazao kao savršen koncept, ne samo jer svakom liku pojedinačno nudi mogućnost da spasi svoj glas i svoj pogled na istinu, već i jer se u poptunosti uklapa u ideju o „premotavanju“, „ubrzavanju“, „zaustavljanju“ sjećanja, poput svemogućeg sata u kojem vrijeme stoji, a sve drugo prolazi. Postepeno, odlazeći sa scene i prelazeći u radiodramu, pridodnom ili duhovnom smrću, „konačari“ jednog Muzeja, pronalaze svoj novi, „konačni“ dom, u konačištu radio aparata, metaforičkom muzeju za istinu, kojeg smo se gotovo u potpunosti odrekli, a kojem ćemo se u budućnosti sigurno morati vratiti. Ako ponovo želimo da preživimo i sačuvamo istinu o nama. U konačnici, prazna scena, sa glasovima i zvukovima je najbolji način za suočavanje sa sjećanjem, ali i za spoznaju, ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti i budućnosti. Jer, za zadnjim premotavanjem magnetofona i pomjeranjem sata, ostaje još jedna istina koju je potrebno izgovoriti što glasnije: rat je gotov! rat je gotov! rat je gotov! A nismo ga prekonačili.

 Mirza Skenderagić