Idiot Drama

NAJAVA NOVE POZORIŠNE GENERACIJE

U programskoj platformi Narodnog pozorišta Sarajevo obećali smo kako ćemo ponuditi novu energiju koja je našoj scenskoj  umjetnosti već neko vrijeme prijeko potrebna. Narodno pozorište Sarajevo ostaće otvoreno za mlade umjetnike koji će u našim predstavama imati priliku da se izraze, gdje će imati slobodu i mogućnost istraživanja što često nije slučaj u institucionalnim pozorištima. Povjerenje smo ukazali jednoj od najboljih rediteljica regiona Selmi Spahić koja je sa svojim mladim autorskim timom i glumačkom podjelom generacije mladih umjetnika krenula u teatarsku avanturu koja nas inspirira. Kako iz današnje vizure postaviti klasične scenske materijale proznog karaktera i pretvoriti  u pozorišni izričaj? Ovo je predstava kultne literarne klasike koju scenski uobličuje nova generacija. Kada se postavlja klasika to je sigurno dokaz velike društvene potrebe za dijalogom na univerzalne teme i želje da pozorište neposredno govori o stvarnosti. Ujedno to je i odluka da postavljamo na scenu sopstveno osjećanje vremena u kome živimo. Da li će to osjećanje biti kukavičko, dezorijentisano, poluestradno ili pak hrabro i beskompromisno, zavisi od nas samih i komada koje postavljamo na sceni. Ja sam siguran da je Narodno pozorište Sarajevo na tom pozorišnom putu sa inscenacijom “Idiota” otvorilo novu stranicu budućnosti našeg teatra u redefiniranju pojma angažmana u odnosu na svakodnevnicu. Takav entuzijazam, strast i revolucionarni estetski duh pripada mladim ljudima koji će u kreativnoj sintezi sa iskustvom i tradicijom naše najstarije pozorišne kuće sigurno dati zanimljiv i uzbudljiv umjetnički doživljaj.

Dino Mustafić,

direktor Narodnog pozorišta Sarajevo
 

SELMA SPAHIĆ rođena je 1986. godine. Završila je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Potpisuje preko 30 pozorišnih režija i performansa, za koje je često i ko-autorica teksta, a među njima su: Buđenje proljeća (ASU/MESS, BiH), Hipermnezija (Heartefact / BITEF, Srbija), Grebanje ili Kako se ubila moja baka (BNP ZE / Heartefact, BiH / Srbija), Žene koje čiste (CNP Podgorica, Crna Gora), Tajna džema od malina (SARTR / MESS, BiH), Liliom (SNG Drama Ljubljana, Slovenija), Majstor i Margarita (HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Hrvatska), Ono što nedostaje (ZeKaem, Hrvatska), 4 ujutro (Pozorište Kostolanyi Dezso, Srbija), The Clickworkers (Schauspiel Stuttgart, Njemačka), Sedam strahova (BNP Zenica, BiH), Ljubičasto (Kamerni teatar 55, BiH). U predstavama se fokusira na intimnu historiju i političnost intime, istraživanje fizikalnosti i feminističku dekonstrukciju patrijarhalnih narativa.

Predstave su višestruko nagrađivane i bilježe učešće na renomiranim internacionalnim festivalima poput BITEF-a, Neue Theater Stücke aus Europa u Njemačkoj, Kontakta u Poljskoj ili Culturescapes u Švicarskoj.

Od 2012. do 2017. bila je Umjetnička direktorica Internacionalnog teatarskog festivala MESS, za koji je selektovala predstave  od 2009. do 2018.  godine. Trenutno je zaposlena na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

RIJEČ DRAMATURGA

Kritika je roman “Idiot” definirala kao nesavršeno remek-djelo, roman u kojem uživate dok ga čitate, a ne kada ga pročitate. Često je teško navigirati u glasnom i haotičnom svijetu o kojem piše Dostojevski: tehnološki napredak, vesternizacija Rusije, društvene reforme, nove ideje i filozofije koje izazivaju tradicionalne vrijednosti i načine razmišljanja, likovi koji se neprestano bore za moć i pažnju. Iako duboko uronjen u rusku kulturu i društvo 19. stoljeća, gdje društveni kodeksi tog vremena i klasni sistem diktiraju način života, nešto se čini poznatim. Borba za pronalaženjem smisla u haotičnom svijetu i čežnja za blizinom odjekuju kroz vrijeme i prevazilaze kulturološke razlike. Autor započinje pisanje svog romana mišlju: "toliko snage, toliko strasti u novoj generaciji i ne vjeruju ni u šta". Tenzija između idealizma i senzualizma nihilista kod Dostojevskog, a danas na scenu stupa tzv. Generacija Z: razmaženi borci za lična prava, individualisti koji su plod tehnološkog razvoja čovječanstva, bezidejni, besciljni i nedosljedni, tako ih bilježe najgori stereotipi. Šta bi o njima mogao reći  jedan, kako ga Dostojevski opisuje, "savršeno dobar čovjek", u potpunosti lišen sopstvenog ega, spreman da vidi šta se krije iza. Bi li prepoznao izgubljenost u kontradiktornostima svijeta opterećenog informacijama, pritiske imperativa posebnosti i društva spektakla. Da li bi uočio njihov idealizam u beskrajnim borbama za socijalnu pravdu I u klimatskom aktivizmu?

Lav Nikolajevič Miškin se vraća u Rusiju iz tuđine, iz Švicarske, gdje se u planinama liječio od epilepsije. Čist od svega onoga što opterećuje stanovnike Petrograda, već prvi dan nakon povratka, biva uvučen u vrtlog dešavanja i sudbina kojima svjedoči i aktivno utiče na njih. On sluša i vidi, njegova iskrenost i neposrednost zbunjuje sve oko njega. Miškin utjelovljuje kvalitete koje je Dostojevski smatrao suštinskim za istinski dobru i moralnu osobu: empatiju i razumijevanje, duboku spiritualnost, poniznost i nesebičnost, idealizam i nadu.

Kritika navodi kako je Dostojevski htio da stvarnost vidimo na nov način. Prije samog pisanja, dugo je tragao za narativnom strategijom koja će mu omogućiti da zaista ostvari komunikaciju sa svojim čitaocima, kako bi nas natjerao da kreiramo vlastito razumijevanje romana i preuzmemo odgovornost za sudove koje donosimo prema likovima i događajima kojima svjedočimo. Na taj način, iznova nas testira i stavlja u poziciju sličnu Miškinovoj, ostavlja nas vrlo usamljene u razumijevanju svijeta u koji smo bačeni, u vrtlogu informacija, istine, laži, događaja, skandala, ljudskih sudbina i emocija. U konačnici, kao što Miškin upada u zamke društva i počinje preuzimati vrijednosti svog naroda, i mi upadamo u zamku naratora i natjerani smo da sami odlučimo da li ostajemo uz Miškina i sve što on predstavlja ili ćemo ga napustiti kao i ostatak društva.

Dostojevski ogoljava samu suštinu čovjeka koja je svevremenska, ali i u kojoj se ogledaju sve društvene promjene i pitanje razvoja čovječanstva u cijelosti. Savremeni čovjek postaje sve izgubljeniji, proturječniji i neuravnoteženiji - vječito u potrazi za smislom vlastitog postojanja. Wolfgang Müller-Lauter navodi kako je: „dijalektika ideje Dostojevskog intenziviranje sopstvene proturječne prirode sopstva koje se suočava sa samim sobom, koja reflektira o sebi.“  Tokom procesa istraživali smo upravo tu proturječnu prirodu sopstva likova u romanu, sve kontradiktorne i nedosljedne postupke, misli i stavove kojima vrvi ovaj roman, ali i svijet u kojem danas živimo. Likovi Dostojevskog maštaju o tome da su originalni i posebni, u isto vrijeme bolno svjesni vlastite prosječnosti koju skrivaju odbrambenim mehanizmima u kojima se tako lako prepoznajemo. Strahuju od toga da ne ispadnu smiješni, konstantno se uspoređuju i takmiče s drugima, maštaju o brzom uspjehu bez mnogo napora, čine sve što mogu da se izdvoje iz mase i dokažu vlastitu vrijednost, duboko uvjereni da bi u tome uspjeli samo kad bi stekli novac, ili kad bi se, možda, riješili porodice koja ih sputava u tome. Dostojevski nas, s mnogo razumijevanja i empatije, suočava sa spoznajom da je naša borba da budemo originalni i posebni samo grčevita potreba da naše postojanje na ovom svijetu ima nekog smisla, da se nismo rodili “samo radi popunjavanja opće harmonije, nekog minusa i plusa”, da nismo izjednačeni sa životom nebitne mušice.

Nemogućnost da do kraja objasnimo drugima ono najvažnije u našim mislima, da upoznamo druge do kraja, ali i sami sebe, samo su neka od suštinskih pitanja koja autor stavlja pred nas. Ne dobivamo odgovore, već je na nama da preuzmemo odgovornost da li ćemo unatoč svemu pokušati upoznati druge, zaista ih slušati, vidjeti i razumijeti? Prema kraju romana, riječi prestaju biti dovoljne i komunikacija se premješta izvan jezika, počinjemo da vidimo stvarnost na nov način. Ostajemo usamljeni s iskustvom koje smo upravo proživjeli i pitanjem što bismo mi učinili kada bismo sreli jednog Miškina?

EMINA OMEROVIĆ i BENJAMIN KONJICIJA