Žetva Balet

RADOST IGRE

Pred nama je još jedna radost igre, plesa koji ima povjerenje u “lirsku” prirodu organskog, tijela i kretanja koja iscrtavaju uzvišeno polje baletske umjetnosti kao instrument spoznaje, mišljenja i izražavanja. Sa ponosom ponovo se vraćamo prvom domaćem baletu Žetva, koji je praizveden prije 71 godinu. I tada je to bio veliki kulturni i umjetnički događaj; godine mu nisu oduzele ljepotu i izazov za nove generacijske postavke.
Balet NPS-a za našu sredinu je iznimno važan umjetnički segment koji je svojim historijskim djelovanjem stekao vjernu publiku, etablirao baletsku scenu i donio neponovljivo plesno i gledalačko iskustvo koje se prepričava sa najvećim poštovanjem. Na našoj pozornici smo imali prilike vidjeti vrhunske igrače, sjajne koreografe; mnogi od njih su ispisali neke od najljepših stranica teatarske umjetnosti BiH. Balet NPS-a, nakon 71 godine, jeste upisan u kulturnu mapu Sarajeva kao važna i nezaobilazna kulturna činjenica razvoja i kontinuiteta baletske umjetnosti. Naša Kuća će i u narednim teatarskim produkcijama sve učiniti da na repertoaru redovno gledamo umjetnost koja za instrument ima najrječitiji i najčudesniji izraz: ljudsko tijelo koje pleše, spoj drevne i moderne umjetnosti kojoj se samo možemo uvijek diviti.

Dino Mustafić
direktor Narodnog pozorišta Sarajevo

RIJEČ KOREOGRAFA

Balet Žetva Borisa Papandopula, učinio je da se ponovo zaljubim u teatar. Muzika, sadržaj, igrači, strepnja, odgovornost…
Danas se klasični, moderni, neoklasični balet i druge savremene forme plesa, nesumnjivo prepliću. Klasični balet doživljavam kao temeljni jezik. Kako je klasična muzika zapisana notama vječna, tako je i klasični balet vječan, ima svoju posebnu strukturu i poseban značaj. Ovdje sam kao koreografkinja crpila inspiraciju odasvud.
Nakon 71 godine od nastanka ovog baleta, muzika Borisa Papandopula vas “tjera” da predstava ne bude klasična. Žetva ima nečeg neobičnog, posebnog, mističnog, šokantnog i, slobodno mogu reći, revolucionarnog.
Moje viđenje Žetve je prilagoditi je sadašnjem trenutku, da bude dinamična i prirodnija. Vjerujem da sam na taj način predstavu približila gledaocu, pogotovu mladima koji uče voljeti balet kao umjetnost.
Žetva je danas prilagođena na manji broj igrača u Baletu NPS (22 igrača) i njihovim mogućnostima.
Također, veliko hvala gostujućim igračima.
Sigurno da danas slušam muziku baleta Žetva drugačije nego što je to činila balerina I koreografkinja Nina Kirsanova prije 71 godinu.
To i jeste izazov kreativcu stvaraocu u nastajanju i procesu rada – da sve bude gledljivo I kvalitetno.
Naglašavam prekrasnu saradnju sa ansamblom i solistima Baleta NPS, koji su entuzijazmom i trudom iznijeli rad na premijeri, poklon našem slavljeniku – Narodnom pozorištu Sarajevo, za 100 godina djelovanja.
Radeći od srca dobili smo kvalitetnu predstavu i, nadam se, dugog vijeka.
Moj rad je ritual, koji se ogleda u onome što sam ostavila svijetu iza sebe. 

Koreografkinja
Edina Papo

Boris PAPANDOPULO, skladatelj

(Honnef am Rhein [od 1960. Bad Honnef], Njemačka, 25. II 1906. – Zagreb, 16. X 1991.)

Papandopulo je jedan od najmarkantnijih hrvatskih ali i jugoslavenskih glazbenika: kao dirigent, skladatelj, pedagog, organizator, glazbeni pisac, kritičar i korepetitor ostavio je blistave tragove u svim sredinama i gradovima u kojima je živio i djelovao – Zagrebu, Rijeci, Splitu i Sarajevu, pa čak i Kairu gdje je neko vrijeme djelovao kao stalni gost dirigent. Njegov skladateljski opus je jedan od najobimnijih: skladao je, uključujući i obrade tuđih djela, oko 480 opusa, po zastupljenosti – svih glazbenih vrsta, u rasponu komornih djela, koncertantne, solističke, scenske i baletne glazbe najbogatijih, a po umjetničkoj vrijednosti i dosezima svakako i najvrjednijih opusa kompozitora s područja bivše države.
Papandopulo je u Sarajevu živio od jeseni 1949. do ljeta 1953. godine i djelovao kao dirigent u Operi Narodnog pozorišta i nastavnik Srednje muzičke škole. Održao je mnogobrojna predavanja o glazbi i glazbenicima na Narodnom univerzitetu, te napisao nekolicinu emisija o glazbi za Radio Sarajevo. Uvaženim bosanskohercegovačkim kompozitorima kao što su Nada Ludwig-Pečar, Avdo Smailović ili Milan Jeličanin upravo je Papandopulo dao prvu poduku iz skladanja. Kao dirigent u Narodnom pozorištu ravnao je nizom antologijskih baleta i opera svjetske glazbene literature, a više puta je nastupio sa Sarajevskom filharmonijom. U Sarajevu je napisao neka od svojih najuspjelijih djela – balete Žetva i Intermezzo, antologijsku kantatu Stojanka majka Knežopoljka, simfonijske opuse Obnova, Poema o Neretvi, Divertimento za gudače, te sjajnu glazbu za brojne dokumentarne i igrane cjelovečernje filmove (Bakonja fra Brne, Snaga velike rijeke, Oceanografski institut, Veziljini snovi, Graničari, Stojan Mutikaša), kao i niz komornih, koncertantnih i zborskih opusa. 

O baletu Žetva

Neobična je geneza nastanka Papandopulovog baleta Žetva, čije postavljanje na pozornicu Narodnog pozorišta 25. V 1950. godine označava ujedno početak profesionalnog djelovanja Sarajevskog baleta: Iako je prema navodu samog skladatelja na kraju autografa (vlastoručni notni zapis) klavirskog izvatka baleta „prva verzija dovršena već 1. XII 1947. u Opatiji“, konačna verzija je dovršena „u Sarajevu, 9. XII 1949.“ Radnju i koreografiju baleta osmislila je sjajna ruska baletna umjetnica, članica i solistica trupe slavne Ane Pavlove, primabalerina, koreografkinja i baletna pedagoginja Nina Kirsanova koja je značajan dio svog života i karijere ostvarila u Beogradu, u Baletu Narodnog pozorišta. Nije poznato gdje i kada su se Papandopulo i Kirsanova upoznali i počeli raditi na baletu, no njihov prvi susret mogao se hipotetski dogoditi za vrijeme skladateljevog angažmana kao dirigenta i ravnatelja Opere u Rijeci u periodu neposredno prije 2. I 1949, kada je Kirsanova u tamošnjem Narodnom kazalištu postavljala treći čin baleta Labuđe jezero. Balerina Narodnog pozorišta Sarajevo, te istrajna i lucidna istraživačica povijesti baleta Žetva, Jovana Milosavljević u privatnoj arhivi obitelji Ćurić pronašla je možda i najvažniji dokument u kojem o nastanku baleta i suradnji Kirsanove i Papandopula doznajemo iz „prve ruke“: riječ je o pismu Nine Kirsanove iz 1975. godine upućenom kolegi, koreografu Slavku Pervanu, u kojem ona piše: „Balet Žetva postao je u saradnji kompozitora Borisa Papandopula i mene u Opatiji. Dok je on svirao, ja sam govorila, pričajući mu na šta me upravo navodi njegova muzika. Malo pomalo ocrtavao se libreto – ponekad pričajući, kao i pokretima tela, tražila sam od kompozitora tu ili onu sekvencu, npr. 64 takta u 6/8 ili 32 takta u 2/4 ili tome slično. Nalazili smo tako u zajedničkom radu i lajtmotive baleta npr.: rad-žetva, kao i za dve glavne ženske i dve muške uloge […]“. Upravo na temelju tog autentičnog svjedočanstva Nine Kirsanove moguće je razumjeti i jednu od najvažnijih karakteristika baleta: Žetvu s aspekta glazbene supstancije bitno određuje činjenica da je taj „balet u tri čina“ zapravo „baletna suita“ sastavljena od brojeva od kojih je mnoge Papandopulo preuzeo iz svojih ranijih,djela. Predigra prvog, baš kao i početak trećeg čina i sam kraj baleta preuzeti su tako iz Papandopulovog mladenačkog orkestralnog djela Dozivanje kiše iz 1925. koje nikada nije izvedeno, Igra u troje iz prvog čina, satkana je iz njegove obrade za glas i klavir bugarske narodne pjesme Stojan ide iz gore; Ljubavna igra je preuzeta iz Balade za klavir iz 1945, Sveopći ples je ponovno obrada iz ciklusa bugarskih popijevka pod nazivom Žeravinski momi, a kraj prve slike autocitat iz skladbe Impresije s ladanja op. 111 (stavak Djeca na livadi). Prva Alankina igra orkestralna je verzija Djevice iz Papandopulovog Horoskopa za dva klavira i udaraljke, a Druga Alankina igra 3. stavak Fantazije za violinu i klavir iz 1950. godine (što govori da je Papandopulo u balet preuzeo i svoje skladbe na kojima je radio gotovo istovremeno s postavljanjem djela na pozornicu!). Velika igra je doslovno prepisan Bakanale iz njegove opera Amfitrion, a to je zapravo orkestracija Velikog arapskog kokonješća i djelomično Beogradskog kola, narodnih plesova, koje je preuzeo iz jedne onovremene zbirke narodnih plesova za klavir. Početak broja Seoski muzikanti početak je Papandopulovog Kola za klavir op. 16, a Vesela igra djevojaka i Velike je obrada bugarske popijevke Mori babo grbava. Fascinira pri tom Papandopulova skladateljska vještina s kojom je iz klavirske (dakle prateće) fakture pojedinih djela izveo pojedine brojeve baleta. Pretpostavka autora ovog teksta je da je Papandopulo i veliki dio preostalih brojeva baleta također preuzeo iz drugih svojih djela koja su danas izgubljena, tj. za koje se ne zna gdje se nalaze: npr. iz Malog koncerta za klavir-solo, Dječje igre, plesne scene za klavir-solo ili, pak, možda i Muzike za fiskulturni slet 1950. u Sarajevu, Predigre za scensku glazbu Košulja sretnog čovjeka iz 1942, ili pak nekog drugog danas izgubljenog (zagubljenog) opusa. Ta tvrdnja će, ako se ne pronađu navedena izgubljena djela (a šanse za eventualni pronalazak su uistinu vrlo male), zauvijek ostati u sferi hipoteza, no ako je slučajno točna, ostat će nam utjeha, da su izgubljena djela na taj način (u klavirskom izvatku baleta!) ipak možda sačuvana za budućnost. Neke vlastite skladbe, kao što je primjerice Djevica iz Horoskopa, fragmenti iz Fantazije ili Balade, Papandopulo je za balet uistinu majstorski orkestrirao, što baletu Žetva daje dodatnu vrijednost, pa zbog toga ovo djelo postaje i svojevrstan „best of“, izbor tj. „kompilacija“ nekih od njegovih dotada najboljih kompozicijskih ostvarenja! Iako je skladba, dakle, sastavljena iz vrlo heterogenog glazbenog materijala (koji je nastajao u periodu od gotovo 25 godina!), a koji opet velikim dijelom počiva na folklornim izvorima, ali i vlastitim, originalnim skladateljevim kompozicijama koje imaju tipične neoklasicističke stilske karakteristike bez ikakvog folklornog prizvuka, balet, nosi – pomalo i paradoksalno – i sva obilježja socijalističkog realizma: glazba je puna poleta, uzbudljivog i zanosnog pokreta, puna je strasti, efektna i komunikativna, jednostavna, neoromantična i neobarokna, no opet bliska folklornoj tradiciji. Ima ujedno i opojan i prepoznatljiv „miris zemlje“ i obilježja multietničnosti – glazbene tradicije čitavog Balkana (djelomično je, kao što je to već i istaknuto, bazirana I na bugarskom folkloru!). Sve to glazbu Žetve čini razumljivom i dopadljivom „najširim narodnim masama“, najširem krugu glazbene publike – što je jedno od osnovnih načela socrealističke estetike koja je u godinama nastanka djela bila gotovo „propisana“, uvjetovana političkom situacijom i društveno-ideološkim silnicama i stremljenjima čitavog društva. Kad tome pridodamo i neke karakteristike libreta, tj. radnje djela, koje su posebno podcrtane i naglašene u programskoj knjižici praizvedbe baleta 1950. godine, kao što su da „iz svakog ovog takta izbija optimističko i napredno gledanje na svijet“, te da je osnovna ideja djela „isticanje i veličanje pozitivnog i konstruktivnog rada koji svakom našem čovjeku treba da postane najviši cilj u savremenoj stvarnosti“, Žetva simbolizira paradigmatično djelo socijalističkog realizma u bivšoj Jugoslaviji. Očito je da su i Papandopulo i Kirsanova imali istančani osjećaj za „duh vremena“ i u zajedničkom umjetničkom djelu utjelovili upravo taj, tada dominantni umjetnički ideal. Sama radnja, čini se, ima ne samo estetski već i etički, tj. moralni žig i jasne odrednice „propisane“ ideologijom perioda netom nakon sudbonosnih događaja vezanih za događaje koji su uslijedili nakon tzv. „Rezolucije Informbiroa“ u lipnju 1948, i koje su također izvrsno ozrcaljene, okarakterizirane i metaforički „uhvaćene“ u knjižici praizvedbe u citiranim riječima: „Glavno lice ovog baleta je skitnica, čovjek koji je izgubio ravnotežu, koji je zalutao, dospio u negativno društvo koje ga je pokvarilo i odnarodilo. Ali on se konačno ipak oslobađa i vraća u svoju zajednicu koja ga rado prima, dajući mu sve mogućnosti da se popravi i da doprinese svoj udio konstruktivnoj izgradnji zemlje.“

Očito je, dakle, da je Žetva nastajala u interakciji dvoje vrsnih umjetnika, u neobičnom procesu stapanja glazbe i baletnog izričaja, odabiranjem vrlo različitih glazbenih predložaka i njihovim „slaganjem“ u cjelovitu baletnu suitu prema „ključu“ tada društveno poželjnih, ideološki gotovo proklamiranih, te estetski i umjetnički prihvatljivih načela. Sve to ovaj balet čini jedinstvenim i paradigmatičnim glazbeno-scenskim djelom koje nosi duboke tragove vremena u kojem je nastajalo.

Dr. Davor Merkaš