Umjetnik u gladovanju Drama

STOLABORATORIJA

U stoljetnoj debati na temu da li je gladni stomak u prednosti pred drugim, naročito duhovnim (kulturnim, umjetničkim) sadržajima, potrebama, lomila su se koplja, ali i kičme. Žrtve su najčešće bili umjetnici, oni nepodobni, koji su ostali usamljeni u svojim hrabrim stavovima ili vizijama koje njihova epoha nije prihvatala. Bilo je i onih koji su ideološki bili nepodobni, marginalizirani i politički odstrijeljeni.

Iskustvo teatra u opsadi uvjerilo nas je da je potreba i za hranom kao i za umjetnošću jednako važna i istinski ljudska, a da duhovno nije samo religijsko nego je i filozofsko, nastalo u radionicama pojedinačnog i kreativnog uma. Želja novog umjetničkog vodstva Narodnog pozorišta jeste otvaranje laboratorijske radionice u kultnoj Stolariji našeg teatra, gdje želimo sjajan kreativni potencijal mladih umjetnika pretvoriti u art hub, iskaz nadolazeće generacije. Narodno pozorište Sarajevo ne može biti neki izdvojeni mehanizam koji generira nostalgična historijska sjećanja, nego živ organizam koji se, registrirajući promjene u društvu, mijenja. Kroz Narodno pozorište Sarajevo, kao centralnu pozorišnu instituciju, prelamali su se tokom proteklih sezona znakovi ovoga vremena i ovoga prostora, te je ono svojim istraživačkim dometima u iznalaženju novih umjetničkih formi, autentičnih u nacionalnom iskazu, bilo ponekad i putokazom bh. teatru. Sada imamo i svoj prostor Stolaboratoriju koja treba da traga za novim formama, ali i sadržajima koji će teatru osigurati opstojnost na turbulentnom početku 21. vijeka. S tom idejom ćemo Stolaboratoriju postaviti kao scenski prostor istraživačkog i rubnog u teatarskom jeziku. Bit će to platforma za sve autore i autorice da subverzivno i kritički protresu našu stvarnost i mainstream kulturu. To će biti svojevrsna alternativa i našem repertoaru. Dakle, radikalno, hrabro, originalno i drugačije. Sretno ovoj darovitoj ekipi predstave Umjetnik u gladovanju, koji su na početku svojih karijera u teatru. Na kraju da citiramo Kafku koji ostaje vječiti pratilac svake generacije i egzistencije umjetnika: „Posljednjih desetljeća je zanimanje za umjetnike u gladovanju znatno opalo. Dok se prije itekako isplaćivalo priređivati takve predstave u vlastitoj režiji, danas je to sasvim nemoguće. Bila su to druga vremena. Onda se čitav grad bavio umjetnikom u gladovanju: zanimanje je raslo iz jednog dana gladovanja u drugi…“

Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo

ZAŠTO SE BUDIŠ UJUTRO?

„Mrzim sve što nije vezano za književnost, dosadili su mi razgovori (čak i kad su vezani za književnost), dosadno mi je da posjećujem ljude, dosadne su mi radosti i tuge rodbine. Razgovor oduzima važnost, ozbiljnost, istinu iz svega što mislim.“ Ove riječi, zapisane od strane Franza Kafke, najbolje opisuju ovog pisca.

Sve što nas okružuje je prelijepo i u svemu se može pronaći značenje i smisao. Razgovor, istinski razgovor sagovornika koji su prisutni da slušaju jedni druge, predstavlja jedan od temelja na kojima počiva zdravo postojanje. Prvu probu smo počeli sa ovim stavom, predstavu smo završili drugačiji, promijenjeni.

Ova autorska predstava je svojevrsni razgovor grupe mladih ljudi punih života i želje za radom, za pričom sa mrtvim autorom koji odbija da učestvuje u dijalogu. Kafka u svojim djelima nikada ne daje odgovore, njega ne zanima dijalog sa svojim zamišljenim čitaocem. Ovo trenje je prvo proizvelo frustraciju, nakon koje se stvorila magija. Doslovna magija.

Kao kolektiv istražili smo vezu između nas, naših privatnih života, opažanja koja imamo o poslu kojim se bavimo i okruženju u kojem bivamo, sa enigmatičnim, turobnim i zatvorenim Kafkom. Polazište je bila pripovijetka Umjetnik u gladovanju, a razvilo se u nešto šire.

Za to nam je bilo potrebno ispitati ko smo mi uopće i ko je taj Franz Kafka?

Iščitavajući Kafkine dnevnike, pisma i kratka prozna djela, doslovno smo ušli u apsurdni svijet, prostor ispunjen zagonetkama koje odlično komuniciraju sa apsurdnim vremenom u kojem živimo. Kafka je pisac izvan vremena, zbog toga je toliko teško odgonetnuti njegove alegorije.

Uporedo smo razgovarali sa građanima Sarajeva o pozorištu i saznali da 90% njih i ne zna koliko pozorišta ovaj grad ima. Još je veći procenat onih koji ne idu u pozorište uopće. Ispitivali smo svoje savremenike o životu i njihove pogleda na postojanje i otkrili da ih ta pitanja ne zanimaju.

Ova kombinacija se pokazala kao odličan pokretač za nešto drugačije. Upali smo u međusvijet, granice vremena i prostora su počele da se tope, naše ličnosti, naša individualnost, nedjeljivost je nestala. Postali smo jedna masa sačinjena od mesa, misli i magije.

Jednu stvar nismo uspjeli otkriti: zašto pozoršite kao umjetnička forma propada u ovoj državi i koja je svrha bavljenja ovim poslom. Umjetnik u gladovanju, ekipa predstave, postalo je jedno te isto.

I onda se desilo ono što se desilo.

Alen Šimić i Benjamin Hasić

NAGRADE:
FESTIVAL NOVI TVRĐAVA TEATAR, 6. 9. 2022. 
- Nagrada za najbolju predstavu