Telefon Opera

VLASTITI SMISAO ZA HUMOR

Poštovana publiko, pred vama je nova operna premijera; “Telefon” je izuzetno duhovita operna jednočinka o djevojci kojoj mladić pred polazak na put ne može iskazati ljubav – jer joj neprestano zvoni telefon. Prilikom izvedbe ove opere svi se dobro zabavljaju, od publike do solista koji uživaju u ovoj komičnoj situaciji nesvakidašnjoj za operni libreto. Renomiran autorski tim i naši izvrsni solisti napravili su uzbudljivu i estetiziranu predstavu kojoj predskazujem dugotrajan i uspješan scenski život. Naša opredijeljenost će biti da i ubuduće kraćim opernim formama u sintezi sa baletskim nastavcima promoviramo opernu i baletsku umjetnost i izvan matične scene u drugim kulturnim centrima bosanskohercegovačkih gradova. Duboko vjerujemo da je vrhunskim izvedbama prilagođene tematike operu moguće približiti i mlađoj publici, pa će naša programska orijentacija (koncertna i scenska) biti usmjerena ka takvom profilu gledalaca. Uvijek su komične opere bile ‘prozor’ u neko drugo vrijeme, tako da se danas sa ovom pričom u eri novih medija i tehnologija možemo lako poistovjetiti. U tome je njena umjetnička intriga, vječnost i izazov da se pronađe i neki vlastiti smisao za humor. Uvjeren sam da će naša operna premijera dobiti takvu potvrdu od publike.

Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo

RIJEČ REŽISERA

“Telefon“ Đan Karla Menotija je mali dijamant koji nam u 23 minuta daje sve ono što operska publika obožava: baritonsku ariju gneva kao iz najboljih Verdijevih opera, jednu ariju lamenta kao parodiju Donicetijevim lamentima glavnih junakinja, zatim izvanrednu ariju u kojoj sopran demonstrira moć koloratura poput Kraljice noći kod Mocarta i na kraju nežan i strastven ljubavni duet kao iz Pučinijevih opera. Svi sastojci su tu, međutim, sada, umesto u 180 minuta, komprimovani u samo 23 minuta scenskog roler-kostera. Ipak, „Telefonu“ ništa ne nedostaje, posebno ne sukob dva uzbudljiva lika – kapriciozne, sobom opsednute Lusi i zaljubljenog, šarmantnog Bena.

Međutim, Menoti je pišući ovo delo 1947. predvideo problem koji je danas mnogo aktuelniji nego pre 75 godina. Menoti je prvi koji je fasciniran automantima poput telefona, radio-aparata, televizije, i koji ih prvi uvodi u opere koja je gotovo eksluzivno rezervisana za visokomimetske likove, mitološka bića i eventualno pastoralna nisomimetska stvorenja. Automat je prvi put na sceni kao ravnopravni partner. Lusi je zavisnik od svog telefona, opsednuta je njime i dopušta da najbolje od pravog života promakne pored nje dok opsesivno šapuće u slušalicu. Slika koja nam je dobro poznata danas. Ben je šarmantan, senzualan, duhovit, posvećen i topao – idealan psihoprofil partnera iz nekog magazina za dame. Ben je spreman da je zaprosi; ono za šta je junacima serije „Seks i grad“ bilo potrebno 100 epizoda, Menoti vešto plasira već u petom minutu. Ipak, šta to nije u redu sa našom Lusi, nama tako bliskoj i razumljivoj, mnogo bliskijoj nego što su nam Toska, Baterflaj, Leonora, Elizabeta, Lučija, Eboli, Norma,Turandot, Karmen…? Operske junakinje znaju šta je prava ljubav i one umiru i žive za nju poslednjih 400 godina. Ipak, da li smo mi preko Menotija i naše savremene postavke svedoci sveta koji se upravo radikalno promenio u nešto drugo? Ako se operske junakinje koje su najokorelije u svojoj tipološkoj klasifikaciji menjaju nakon 400 godina, da li to znači da se i svet toliko radikalno promenio i da je neprepoznavanje mogućnosti prave ljubavi danas postao standard? A šta je sa našim Benom – da li je on savršena kockica u mozaiku savremene narcisoidne civilizacije? Kako je moguće biti do te mere osednut nekim ko nas ne primećuje i ko nas večno stavlja na drugo mesto? Šta nije u redu sa civilizacijom u kojoj odbijanje i ne-ljubav izazivaju veću privlačnost od topline i komunikacije.

Lusi u 23 minuta trajanja opere posredno ili neposredno komunicira sa 28 likova preko telefona, što znači da ona na svakih 50 sekundi pronalazi vreme i mesto u svom životu za svakog od njih. Negde u pauzama između „svih ostalih“ je i malo mesto za Bena, par sekundi za onog kojeg Lusi zaista voli i za kojeg je vezana. Od 23 minuta predstave Lusi 20 minuta govori u slušalicu, nežno dodirujući brojčanik. Na prvi pogled frivolna komedija, bez dubine i kompleksnosti, vrlo dopadljive i komunikativne muzike, slatkasta, ružičasta. Međutim, ispod slojeva ružičaste farbe i pliša osećamo nešto neprijatno. Smejemo se, šarmirani smo, sve je lagano, ali osećamo neprijatnu stvarnost. Aparat – telefon je pobedio Bena – čoveka. Možda će za par decenija, kada artificijelna inteligencija pobedi čoveka, kiborzi nastaviti da postavljaju opere koje je napisao čovek, sa onom ljubavlju i opsesijom sa kojom mi postavljamo antičke tragedije starih Grka koji više ne postoje. Možda će oni ovu operu čitati iz drugog ugla – kao prvo herojsko opersko delo u kojem je automat trijumfovao nad čovekom.

Aleksandar Nikolić

SADRŽAJ

Radnja se događa u Lusinom stanu, u 20. vijeku.

Prije polaska na put, Ben svraća kod Lusi s namjerom da joj ponudi brak. Zvoni telefon i ona dugo razgovara s prijateljicom. Sljedeći poziv je od nekoga ko je pogriješio broj. Ben podsjeća Lusi da joj ima nešto važno saopštiti i da se plaši da će zakasniti na voz, a ona provjerava preko telefona koliko je tačno sati.

Taman kada se pruži prilika za razgovor, telefon opet zvoni. To je prijatelj Džordž, koji se ljuti zbog ružnog trača koji je Lusi ispričala o njemu. Slijedi njen razgovor s prijateljicom s kojom komentariše Džordžovo ponašanje. Tek pri kraju tog razgovora primjećuje da Bena nema. Telefon ponovo zvoni; to je Ben koji je zove iz obližnje javne govornice i predlaže joj da se vjenčaju. Na kraju razgovora Lusi ga moli da je zove svakog dana dok bude odsutan.