Panta Rhei Balet

Riječ koreografkinje
Panta rhei je baletski triptih zasnovan na neoklasičnom stilu i savremenom plesnom pokretu. Predstava govori o traganju današnjeg čovjeka za iskonskim vrednotama života i pokušaju pronalaska vlastite sreće. Pogubljen u mnoštvu sumnjivih informacija i pogrešnih putokaza on luta bespućima vlastite zablude. Čudnovate raskrsnice, magični putevi, paradoksalni izazovi „Novog doba“, ostavljaju čovjeka samog u borbi da pronađe „svjetlo“ i smisao svog postojanja. Inspirativna muzika kompozitora Ludovika Einaudija, Tonija Toplana i Svjetlane Bukvich, u koreografsko-režijskom konceptu donosi putovanje kroz vrijeme i to od nostalgične prošlosti preko neizvjesne sadašnjosti do tmurne budućnosti. I upravo taj vremeplov je ta nepovratna kategorija koja teče, prolazi pored nas, a da je često nismo ni svjesni sve do trenutka dok se ne pogledamo u ogledalo i vidimo naše sjenke iz prošlosti. U vječnom čekanju boljeg života i, u konačnici, odlaska u „obećanu“ zemlju, današnji čovjek postaje apatrid koji nikom nije potreban. Svjestan svoje nebitnosti u vrtlogu globalnih procesa, on, putnik sa jednim koferom, shvata važnost onoga što nosi u svom srcu i u svojoj duši. Na tom fonu i vizuelno oblikovanje predstave je minimalističko, u kojem scena postaje simbol stanja duha i svijesti današnjeg čovjeka. Da se život i umjetnost međusobno prepliću i da su oboje nepredvidivi, dokaz je i ova predstava. Dok sam pisala libreto za balet Panta rhei u kojem se vojnik sa ratišta vraća kući, u kojem migranti traže svoje mjesto pod suncem, nisam mogla ni slutiti da će se u našoj neposrednoj blizini ubrzo dešavati novi, užasan rat. Sav taj pritisak i strah od rata je nestajao kada sam dolazila na probe i ulazila u baletsku salu. Izuzetna energija, želja, posvećenost i profesionalnost naših baletskih igrača ulijevali su mi nadu i davali snagu i vjeru da u ovim teškim vremenima možemo napraviti važnu predstavu za našu vjernu publiku. Zbog toga sam veoma sretna i zahvalna našem baletskom ansamblu. Tragajući za odgovorima na pitanja: da li je današnji čovjek zaista sam, otuđen, da li postoji još jedna šansa za čovječanstvo ili su do sada propuštene sve prilike, dolazimo do jednog zida, do onog monolita iz Kubrickove Odiseje u svemiru, koji možda krije odgovor na pitanje ko smo zaista mi. Svijet naočigled svih nas postaje robotiziran, vrijeme je stoga da se osvrnemo na ono što nas čini ljudima, da zadržimo i sačuvamo našu najveću vrlinu – humanost. Sve oko nas je u vječitom kretanju, u promjeni, sve teče!

Belma Čečo Bakrač, koreografkinja