Mišolovka Drama

RIJEČ DIREKTORA

Za kraj ovogodišnje sezone predstavljamo našoj publici predstavu "Mišolovka" koja je najduža neprekidno igrana predstava u istoriji pozorišta. Na sceni je neprekidno više od 71 godine. Premijerno je izvedena 25. novembra 1952. u londonskom Ambasadors teatru. Sada je možemo prvi put vidjeti na bosanskohercegovačkoj sceni sa velikim iščekivanjem. Vjerujem da će dramski tekst "kraljice krimića" Agate Kristi imati svoje teatarske fanove koji će omogućiti ovom kultnom djelu scensku dugovječnost.

Pričaju teatarski kuloari da je čak i scenski rekvizit: sat, ostatak scenografije prve postavke u Engleskoj morao zbog dotrajalosti biti mijenjan više puta tokom višegodišnjih repriza. U našem su pozorištu takve predstave rijetkost, ali intuitivno predviđam da će za našu produkciju u rediteljskom čitanju Branka Vekića i njegovim pažljivo odabranim kastom ovo biti posebno gledalačko iskustvo radi kojeg neće biti moguće kupiti ulaznicu na dan izvedbe.

Ovo je genijalni scenski krimić koji će napetošću i dramaturgijom držati gledaoca u tenziji, uhvaćenog u "mišolovci" otkrivanja ko je ubica-a otkriće koje će iznenaditi svakog biće naša zajednička tajna koju nećete otkriti nikom ko ne dođe u Narodno pozorište vidjeti predstavu.

Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo

RIJEČ REDITELJA

Namjera nam je da napravimo predstavu koju će publika voljeti i stalno joj se vraćati, otkrivajući nove pojedinosti sa svakim novim gledanjem. Radnja se odvija u periodu poslije rata, u pansionu nadomak Londona, u kom se, snijegom okovana, našla grupa ljudi, koji su na različite načine povezani sa jednim ubistvom. Niko nikoga istinski ne poznaje, niti se ikome može vjerovati. Savršena situacija za krimi-misteriju, koju Agatha Christie vodi na način kako to samo ona zna, postavljajući  likove u situacije koje ih prisiljavaju da otkriju svoje karaktere i međusobne relacije.

U drugom pojavnom sloju, ova predstava komunicira oštru kritiku društva u kome je laž pravilo ponašanja, nevine žrtve se marginaliziraju i relativiziraju, dok se krivica negira ili predstavlja kao vrlina.

Sa autorskim timom sam, u okviru ograničenja koja smo imali, insistirao na autentičnosti perioda i mjesta radnje, tako da je ta saradnja bila veoma zabavna i pružila mi priliku da radim sa ljudima u koje beskrajno vjerujem. Glumačka podjela sastavljena je i od veterana naše scene i od mladih snaga, a ta mješavina talenta svaki dan pruža nove stimulanse, kako meni samome, tako i međusobno.

Prilika da ponovo radim u Narodnom pozorištu za mene predstavlja ogromnu radost, jer sam se u njemu praktično rodio i odrastao, budući da je moja majka bila član ansambla baleta ove kuće. Ona je također jako voljela djela Agathae Christie, tako da rad na ovoj predstavi za mene ima dodatni emotivni značaj.

Za kraj, ostaje mi da se zahvalim autorskom timu i glumcima, a publiku pozivam da dođu da bismo zajedno uživali u ovom djelu.

Branko Vekić

RIJEČ DRAMATURGA

U svijetu Agathe Christie svi su krivi dok se ne dokaže suprotno. Svaki lik nosi neku tajnu, ima nejasnu biografiju i skriveni cilj. Osim pravog krivca za ubistvo (ili što je još češće ubistva), razotkriveni bivaju i svi ostali koji su se u tom svijetu obreli, igrom slučaja ili sa određenom namjerom. I niko od likova taj svijet ne može napustiti, svi moraju ostati u njemu do tog famoznog momenta kada detektiv sve preživjele (što znači i potencijalno osumnjičene) okupi na jednom mjestu i racionalno im saopšti ime ubijenog, te cjelokupnu pozadinsku priču koja je dovela do zločina.

Upravo je to slučaj i sa Mišolovkom, najpoznatijim teatarskim krimi djelom Agathe Christie. Dramaturgija njenog komada je školski jednostavna – poštujući Aristotelova tri jedinstva: mjesta, vremena i radanje, autorica gradi sve preduslove za izuzetno napetu detektivsku priču, punu iznenađenja i prevrata. Njeno majstorstvo u građenju likova i situacija najbolje se ugleda u tome što vam kao dramaturgu ne ostavlja previše prostora za štrih – najomiljenije oruđe svakog dramaturga kada se uhvati u koštac sa klasičnim djelom i želi mu naći dijelove koji su višak ili koče radnju. Agatha Christie čvrsto i precizno gradi strukturu, pa kada bi se izostavio ijedan njen dio, cjelokupna konstrukcija bi se urušila i to više ne bi bila ta priča, nego neka sasvim druga, osiromašena, napravljena po uzoru na original. A namjera autorskog tima ove predstave upravo je bila da se komad Mišlovka ispriča u istinskom duhu Agathe Christie, „zarobljavajući“ likove u epohu, slijedeći atmosferu i predstavljajući likove baš onako kako su u komadu ispisani, bez ikakvih tendecija osavremenjivanja i ubacivanja u tekst bilo kakvih aluzija i konotacija sa našom stvarnošču. Jer, gledaoci i gledateljke će sami naći sve te poveznice sa trenutkom u kojem mi živimo – laž, licemjerje, urušen moral, nefunkcionalno sudstvo, nebriga za socijalno ugrožene, neiskreni odnosi, nesnađenost u svijetu, nemogućnost nošenja sa traumama, osveta kao način za postizanje pravde, nepoznavanje životnih partnera/ica itd. - i time sami prebaciti tu priču u sada i ovdje ili sebe transponovati u tadašnje sada i ovdje.

Svaki dobar pozorišni komad je bezvremen, pa tako i ovaj Agathe Christie, jer se primarno bavi ljudima, njihovim problemima, željama, potrebama, mogućnostima i nemogućnostima, ciljevima i preprekama da se isti ostvare. A ljudi se ne mijenjaju, u svojoj suštini ostaju isti i pored svih tehnoloških promjena koje svijet doživljava. Sve te promjene tu i jesu kako bi ljudska priroda izašla na vidjelo i probala da se razotkrije. Agatha Christie koristi zločin kako bi osvijetlila mračne dijelove ličnosti. S tim u vezi, i ova predstava je bazirana na glumcima i glumicama. Sve je podređeno glumačkoj igri. A utjelotvoriti živopisne likove, obavijene velom misterije, te konstantno, iz scene u scenu, održavati napetost i biti prisutan u svakom trenutnku, nije nimalo jednostavan zadatak. Glumci i glumice ove predstave naprosto žive taj svijet – zatvoreni u malom pansionu, okovani snježnom olujom, vode publiku na uzbudljivo putovanje, tokom kojeg se neprestano pitate ko je ubica, a ko naredna žrtva.

Adnan Lugonić

AGATHA CHRISTIE

(Torquay,  Devon, 15. septembar. 1890  – Wallingford, Oxfordshire, 12. januar 1976)

Status kraljice krimića, Agatha Christie je stekla napisavši ukupno 66 kriminalističkih,  mahom detektivskih romana i više od 160 pripovijetki, koje su objavljene u preko 20 zbirki, te na desetine kraćih i dužih pozorišnih komada, od kojih je najpoznatiji svakako Mišolovka. Usprkos tipiziranoj i plošnoj karakterizaciji i jednostavnom stilskom izrazu, njena djela se  odlikuju iznimno vješto konstruisanim zapletima, nerijetko oko serije ubistava, zločina iz strasti ili materijalne koristi, te sugestivnom atmosferom, često engleskoga sela, osamljenih gospodskih i aristokratskih kuća i dvoraca, ili pak njima sličnih luksuznih, a izoliranih ambijenata (saloni, odmarališta, vozovi). Djela su joj prevedena na preko 50 jezika, te su prodata u preko milijardu primjeraka. Jedino su Shakespearova djela i Biblija prevedeni više puta. Iako je poznata po svojim kriminalističkim romanima, Agatha Christie je pisala i ljubavne romane pod pseudonimom Mary Westmacott.

Rođena je kao treće dijete u uglednoj, patrijarhalnoj porodici, te je obrazovanje sticala privatno, a potom u internatima u rodnom gradu i Parizu. Tokom Prvog svjetskoga rata radila je kao bolničarka i apotekarka, te je na taj način stekla znanja o otrovima što će kasnije često koristiti u svojim kriminalističkim romanima. Njen prvi detektivski roman Zagonetni događaj u Stylesu (The Myterious Affair at Styles) objavljen je 1920. postigavši veliki uspjeh. U njemu se javlja njezin najpoznatiji književni lik, ekscentrični belgijski privatni detektiv, majstor psihološke dedukcije Hercule Poirot, koji je protagonist još 32 njezina romana (posljednji je Zavjesa – Curtain, 1975) te 51 pripovijetke. Naročit uspjeh doživio je roman Ubojstvo Rogera Ackroyda (The Murder of Roger Ackroyd, 1926) u kojem pripovjedač u prvome licu na kraju biva razotkriven kao krivac. Njen drugi najpoznatiji najpoznatiji lik, starije gospođice Marple, koja intuicijom razrješava zločine, prvi put se pojavljuje u romanu Ubojstvo u župnom dvoru – Murder at the Vicarage (1930), a posljednji put u Usnulom umorstvu – Sleeping Murder (1976). Gospođica Marple je protagonistkinja u 20 pripovijetki i 12 romana.

Agathi Christie je 1971. godine dodijeljena titula Dame of the British Empire – Orden britanskog kraljevstva, inače najveće nacionalno priznanje. 

Pored navedenih, neka od njenih najpoznatijih djela su: Ubistvo u Orient Expressu, Pet malih praščića, Smrt na Nilu, Mačka među golubovima, Tajanstveni protivnik, Deset malih crnaca, Paukova mreža, Putnik za Frankfurt, Crna kafa, Zla kuća itd.

MIŠOLOVKA

Mišolovka (The Mousetrap) je najduže kontinuirano igrana drama svih vremena, te je prošle godine (2022) obilježila 70 godina neprekidnog izvođenja. Nastala je 1947. godine kao radio drama Tri slijepa miša (Three blind mice) u trajanju od 30 minuta, a povodom 80. rođendana kraljice Mary, po čijoj izričitoj želji je i napisana. Iako bi logičan slijed bio da se, nakon uspjeha,  radio-drama pretoči u formu cjelovečernje drame, Agatha Christie je Tri slijepa miša prvo pretvorila u kratku priču, pa se tek potom odlučila da napiše pozorišni komad pod imenom Mišolovka. Drama je praizvedena u londonskom New Ambassadors teataru 25. novembra 1952. (u godini kada je okrunjena kraljica Elizabetha II), a od tada je samo jednom mijenjala pozornicu, početkom 1974, kad je prebačena u St Martin’s Theatre.

Tokom svih 70 godina (izuzev pauze za vrijeme pandemije korona virusa) predstava je igrala u prosjeku 8 puta sedmično, te je dostigla brojku od preko 26 hiljada ukupnih igranja. U osam uloga do sada se smijenilo oko tri stotine glumaca, a po nekim proračunima predstavu je vidjelo više od deset miliona ljudi. Međutim, jedan je glumac ipak ostao nepromijenjen od prvog igranja predstave, a to je Deryck Guyler, koji je i dalje je prisutan kao glas spikera iz radio aparata, a koji javlja vijesti da se desio zločin i daje detaljan opis ubojice koji je još uvijek na slobodi.

Mišolovka je drama u dva čina i tri scene. Radnja se događa 1952. godine u pansionu Monkswell Manor u blizini Londona. Zima je i vani je nezapamćena mećava. Spiker na radiju javlja da se desio zločin u Pedingtonu. Vlasnici pansiona su mladi bračni par Mollie i Giles Ralston. Polako im pristižu gosti: Christopher Wren, gospođa Boyle, Major Metcalf i gospođica Casewell. Ubrzo nakon njih stiže i nepoznati gost, markantan i misteriozan gospodin Paravicini. Nakon što se svi smjeste, dolazi do neočekivanog poziva iz policijske stanice da uskoro stiže inspektor kako bi istražio zločin. To dovodi do sumnjičavosti između svih u pansionu i međusobnih optužbi. Detektiv narednik Trotter na skijama se uspijeva probiti do pansiona i obavještava prisutne da je ubica na slobodi i da se vjerovatno nalazi među njima, kao i potencijalna nova žrtva. Na kraju prvog čina, u pansionu se desi novo ubistvo, što potvrdi tezu inspektora da je neko od prisutnih ubica, čime svi postaju osumnjičeni. On ispituje jedno po jedno, pokušavajući da nađe motiv za ubistva kroz poveznicu prisutnih sa jednim događajem iz prošlosti.  Na kraju narednik Trotter dovodi sve u glavnu prostoriju pansiona s planom da postavi zamku za krivca.