Mala Floramye Opera

RIJEČ DIREKTORA NPS

LJUBAVNA PRIČA KOJA TRAJE

Početak 2022. godine u opernom programu obilježit će jedna od vječnih priča – Mala Floramye, zaštitni znak nama dragog i mentalitetno bliskog grada Splita. Ovaj operetski naslov, u našoj stogodišnjoj tradiciji već postavljan na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo, uvijek je imao srdačan i uzbudljiv prijem kod publike. Ne sumnjam da će tako biti i ovom prilikom. Mala Floramye ostaje kao trajni zapis jednog vremena, s nezaboravnim likovima i osebujnom muzikom koja brzo „ulazi u uho“, o čemu se mnogo pisalo. Naš gost, redatelj iz Splita, Ivan Leo Lemo će opet, u novom čitanju, oživjeti njen mediteranski kolorit u srazu s ritmovima koji svjedoče o kraju jednog i dolasku drugog vremena radi kojeg imamo opravdan sentiment prema epohama koje ostavljamo iza sebe. Ova opereta, zajedno s melodramskim zapletom i nizom komičnih situacija, gradi sliku grada koji se mijenja, svijeta koji iz doba nevinosti, s ratom prelazi u doba konzumerizma i pojedinca koji se ne može promijeniti pa zauvijek ostaje dosljedan sebi bez obzira na novonastale okolnosti. Siguran sam da će naša nova produkcija biti posveta jednom iščezlom vremenu i duhu; u njoj ćemo refleksivno otkriti savremeno traganje za ljubavlju i idealom poštovanja naših različitosti u buci vremena kada se karnevalski slavi anakronost kroz tiraniju politike i konzumerizma.

Dino Mustafić

RIJEČ REDITELJA

SPLITSKI SEVDAH U SARAJEVU

Bosna ima sevdalinku, a Dalmacija ima Tijardovića.

Taj veliki skladatelj, kroničar duha i vremena, libretist, redatelj, ilustrator, scenograf, direktor kazališta i vizionar, utkao je u svoja djela, a prvenstvneo u dvije najpoznatije operete, Malu Floramye i Splitski akvarel, jezik, mentalitet i običaje Splita, ali u tom bilježenju i stiliziranju života nije bio lokalpatriotski uskogrudan, dapače. U Maloj Floramye, naprimjer, sa dalmatinskim folklornim parafrazama, prepliću se i najmodernija europska glazba tog vremena, kao i folklor ostalih balkanskih naroda. Kulminacijska točka te fabularne i glazbene pletenice je kolo južnoslavenskih naroda u sredini drugog čina. Ponosan sam na svog veličanstvenog sugrađanina Ivu Tijardovića što je kroz inkluzivnost pokazivao snagu svog identiteta, a Sarajevu i njegovom Narodnom pozorištu najponiznije hvala što su vječno gostoljubivi prema tom bratskom prožimanju kroz pjesmu i ples.

Kao što sevdalinka često opisuje ljubavne jade na ljupkim pozornicama mahale, avlije sa kapidžikom, bašče sa čardakom, šadrvanom i ašik pendžerom, tako i Tijardović svoju splitsku sevdah operetu uprizoruje na rivi, uz more, pod palmama, a sve to ne bi li što bolje uokvirio ono radi čega živimo i umiremo, a to je ljubav. Prvi čin vrca od senzualne, tjelesne, mladenačke, zaigrane, pomalo infantilne i karnevalski razuzdane ljubavi. Cijeli je grad u zanosu, ali mi fabularno zumiramo ljepoticu Floramye i studenta Mirka. To je čin prije rata. Drugi čin donosi rat. Ljubav je na čekanju, ali poput proljetnog cvijeća koje probija snijeg, ljubav se ne da smrti, Mirko i Floramye se prepoznaju i nanovo upoznaju kao zreli ljudi kojima se u međuvremnu dogodio život i one emotivne lekcije koje čovjeku donese ratni vihor. Treći je čin poraće. Zbrajaju se ratne anegdote uz iscjeliteljski smijeh, a preživjeli kupe kamenčiće svojih rasutih života i pokušavaju napraviti neke nove mozaike. I tom poratnom mozaiku vezivo je ljubav, pa opereta završava sa posvetom ljubavi. Ne mogu ne povući paralelu između ovog libreta i ovog grada kojem 2022. godine, skoro sto godina nakon praizvedbe 1926, pjevamo i plešemo o ta tri karmička čina.

Sevdah ima svoju melankoliju, a Tijardović svoju nostalgiju. Slični su to celofani u koje umatamo iskustva i arhiviramo prošlost. Tako umotane darujemo ih novim generacijama da čuvaju vatru ljubavi i ne boje se kušnji, prepreka i nesporazuma.

Ivo Tijardović je napustio tijelo 1976. godine. Te smo se godine rodili Aida Čorbadžić, moja mala Floramye, i ja. Na neki način, ovo je naša generacijska inscenacija ove slavne operete. Nadamo se da smo dostojni nadovezivanja na divne kolege koji su prije nas, i u Spltu, i u Sarajevu, i u mnogim drugim gradovima naše fatalne regije, pjevali istu himnu, da nije ljubavi, ne bi svita bilo…

Ivan Leo Lemo

IVO TIJARDOVIĆ, hrvatski skladatelj, literat i slikar

(Split, 1895 – Zagreb, 1976)

Glazbu je učio u Splitu i Beču, gdje je studirao i arhitekturu. U Zagrebu je završio Dramsku školu HNK-a. Bio je ravnatelj Opere,  te prvi intendant  splitskog HNK (1933-1941), intendant HNK u Zagrebu (1945-49) i ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra (kasnije – Zagrebačke filharmonije, 1949-54).

Skladatelj Tijardović, čije su melodije postale pučke pjesme popularne mnogo šire od njegovog dalmatinskog zavičaja, istinska je splitska legenda. Bio je istaknuti rodoljub, dirigent, koreograf, slikar, karikaturist, novinar, poliglot, prevodilac. S glazbom i slikarstvom došao je u dodir još u gimnazijsko doba. Ratne godine proveo je u talijanskom zarobljeništvu, te kao jugoslavenski dobrovoljac u Solunu. U godinama talijanske okupacije Dalmacije bio je sudionik  u radu Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta i u ilegalnom Gradskom NOO-u, čiji je predsjednik bio od svibnja 1942. do rujna 1943. Bio je član ZAVNOH-a i predsjednik Oblasnog NOO-a za Dalmaciju.

U kući Ive Tijardovića, uz istočne zidine Palače, 1943. godine održan je sastanak odbora umjetnika na kojem je odlučeno da se u Ulici Corso Italia 15 (Zvonimirova), u stanu kipara Marina Studina,  priredi čuvena ilegalna likovna izložba umjetnika povezanih s NOP-om. Na izložbi je Tijardović izložio nekoliko svojih akvarela i crteža olovkom. Zajedno s grupom splitskih intelektualaca iste je godine krenuo u partizane sudjelujući na Konferenciji kulturnih radnika u Hvaru 1943. U to vrijeme obradio je pučku splitsku pjesmu Marjane, Marjane i priredio više koncerata za ranjenike u Italiji, u Visu i u Splitu. U Split je došao s Kazalištem narodnog oslobođenja 1944. godine obnovivši kazališni život.

U svojim djelima nadovezuje se na tradiciju, ostajući vjeran i dosljedan pobornik nacionalnog muzičkog smjera. Oslanja se na folklor i nacionalni glazbeni izraz, naročito Dalmacije. Najvažniji element njegove muzike raspjevana je melodika mediteranskog obilježja, kojoj su podređeni svi ostali faktori muzičke izražajnosti.

U ranijem stvaralačkom razdoblju dvadesetih godina 20. stoljeća napisao je više opereta (Pierrot Ilo, Kraljica lopte, Zapovjed maršala Marmonta, Mala Floramye i Splitski akvarel), a u kasnijim godinama opere Jurek i Štefek, Dimnjaci uz Jadran (s temom okupacije i oslobodilačke borbe), Marko Polo i Dioklecijan (koja nije izvedena). Napisao je i kantatu Judita.

Dobitnik je  Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1970).