Ivanov Drama

Za svojih gotovo 40 godina teatarskog rada na scenu sam postavio tri puta Višnjik, tri puta Galeba i dva puta Platonova, uvijek u različitim zemljama sa različitim svjetonazorima. Kada bolje razmislim danas, javljaju mi se oprečne slike iz tih predstava. Jer nijedna od njih, pogotovo one istoga naslova, ni malo ne podsjeća na onu drugu. One su potpuno različiti autohtoni svjetovi.

Postavio sam i Tri Sestre, Ujka Vanju, sve Čehovljeve jednočinke. Možemo reći, praktički, sve što je Anton Pavlovič napisao za teatar. U većini ovih predstava sam radio sa svojom dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština, sa kojom radim i danas dok ovo pišem.

Dugo smo razmišljali o Ivanovu, Čehovljevom tekstu koji nikada do sada nismo postavljali i brzo smo shvatili da smo se uhvatili u koštac sa gotovo neosvojivom planinom. Napori savladavanja te planine su izuzetno zanimljivi i nadamo se da ćemo se uspjeti popeti na vrh zajedno sa svim našim ljudima koji čine ovu predstavu. Ovu avanturu smo pripremali mjesecima. Sa velikom strepnjom i poštovanjem. Od srca se želimo zahvaliti našim saputnicima: Lejli, Ivanki, Mrletu i Isidori, a prije svega Aci i svim glumcima našeg ansambla, kao i cijelom timu Narodnog pozorišta.  Naš teatar, a vjerujemo i teatar Antona Pavloviča, nije ono pozorište koje traži na sceni imitaciju života, već je onaj teatar koji traži njegovu sintezu. Nastojali smo jasnoćom i poniznošću doći do te sinteze, a sada ću pokušati da vam prenesem nekoliko tih „sintetičkih misli“ koje su nama svima bile vodilja.

Ivanov je priča jednog promašaja zvanog život.

Ivanov je pripovjetka našeg bola.

Ivanov je borba protiv hipokrizije, neuroze i samoće koju nam svijet nameće.

Ivanov je priča o prijateljstvima, izgubljenim ljubavima i osjećanjima koja se nikad nisu realizirala.

Ivanov: o fragilnosti života i o ljutnji zbog svijesti koju imamo o njoj.

Ivanov: mirisi, boje, glasovi izgubljenih očiju u neprestanoj potrazi za nečim što u vanjskoj stvarnosti više ne postoji, ali u unutrašnjoj stvarnosti proizvodi zaglušujuću buku koja zapravo znači smrt.

Paolo Magelli,

reditelj

„Čitava se drama naših lica u “Ivanovu” razapinje između prve i zadnje rečenice komada: “Uplašili ste me”, koju Ivanov izgovara kada se, Borkinove šale radi, nađe na nišanu puške i one “Ostavite me!” kada jurne u stranu i ustrijeli se. Prostor i vrijeme od puške do tog pucnja pokazuje i prokazuje kolektivne tragedije i privatne opsesije, otkriva elementarne sile koje njima upravljaju, čini od “isječka života” imajući u vidu ljudske sudbine - veliku dramsku formu. Krivaca ovdje nema. Nema pozitivnih i negativnih junaka. Nema ni junaka. Sve sami obični ljudi. Nitko nije amnestiran od odgovornosti za vlastitu sudbinu niti ikoga optužuje za upropaštavanje tuđe. Baš svatko djeluje, donosi dobre ili loše odluke iz vlastitoga egoizma.

Svijet i slijed od pisca odabranih situacija bez milosti, ali s pripadajućom komičnošću beznačajnih razgovora koji potenciraju apsurdnost istih, pokazuje i raskazuje ljude u kaosu malograđanske svakodnevice, a tragično se tada pojavljuje u raskoraku istine i priželjkivanog, kao posljedica pogrešnih proračuna, kao rezultat iznevjerenih očekivanja – a ne kao produkt unaprijed zadatih tragičnih okolnosti. Tako naizgled živa, čitava, čak vesela slika svijeta otkriva ispod površine sakrivenu ne samo monotoniju, otuđenost i nerazumijevanje, već i trulež i raspadanje. U toj disroporciji svako djelovanje postaje i ostaje apsurdnim – jer ga određuje taj, naš, prostor i vrijeme.

Stoga prilikom uprizorenja nismo mogli zaobići činjenicu da se i mi danas, baš kao i društvo sa imanja Lebedjevih ili pak Ivanovih, krećemo u grupama, a zapravo smo čitavo vrijeme osuđeni na samoću (ili: na biti sam). Zato ova predstava prepušta glumcu da u situaciji pronađe i predstavi vlastitu istinu, da instrumente svoje duše zajedno s emotivnim i životnim iskustvima prepusti scenski zadanom okviru.“

Željka Udovičić Pleština

A. P. ČEHOV

„Na gotovo svim fotografijama Anton Pavlovič Čehov izgleda kao da skriva neku nelagodu što uopće postoji, ili kao da se izvinjava što je sebi, barem u tom trenutku fotografiranja, dao previše važnosti i pristao na „ovjekovječenje“, kako se to nekada govorilo (Usp. Urban 1987). Slično stvari stoje i sa slikom koju možemo rekonstruirati iz Čehovljevih pisama. Rijetko ćemo naći toliko iskrene skromnosti, toliko pitanja o smislu vlastitog pisanja, sumnji u svoje književno djelo i istovremeno toliko želje da se iza tog pisanja nestane, kao što je to slučaj sa Čehovljevim pismima. S druge strane, sudbina Čehovljevih komada spada u najzanimljivije fenomene u modernoj evropskoj i svjetskoj književnosti, jer ti komadi su danas na izvjestan način življi i aktualniji nego u vrijeme kada su nastali. (...)Svi veliki dramski pisci su na izvjestan način zahtijevali promjenu ili barem propitivanje pozorišnih konvencija koje su zatekli. Čehovljeve drame od samog početka izazivaju izvjesne nesporazume i nedoumice. U povijesti evropskog teatra gotovo da se ne može pronaći opus koji je izazvao toliko rasprava vezanih za žanrovska određenja kao što je to slučaj sa Čehovljevim komadima (Usp. Steiner: 1979; Frolov 1979:109; Styan 1970:75; Hristić 1981:43; Su Ne 1999:7-33). A da su te drame zahtijevale promjenu i preispitivanje pozorišnih konvencija najbolje svjedoči činjenica da su one bile povod za jedan novi pristup umjetnosti glume. Naime, ne treba posebno podsjećati da Konstantin Sergejevič Stanislavski svoj Sistem na izvjestan način piše imajući u vidu rediteljske postavke Čehovljevih drama i polazeći od svog iskustva igranja Čehovljevih kompliciranih likova.“

Almir Bašović, Čehov – naš savremenik, DHS 3 (12) (2020), 137-156

RIJEČ SCENOGRAFKINJE/KOSTIMOGRAFKINJE

PROSTOR
Jedna duga drvena klupa na pozornici, na podu ostaci proslave nekog rođendana, orkestarska rupa koja liči na “zatvor” i nekoliko lustera položenih na pod, kao kraj neke neobavljene fešte: pitanje je da li tu feštu možemo nazvati život. Jednostavno to je ideja za prostor.

KOSTIM
Kostimi su unutar jedne priče koje označava kraj jednog života. Vjerujem da je to putavanje veoma složeno i da kostimi nemaju samo funkcionalno značenje, već jedno poetično i alegorijsko.

Veliko mi je zadovoljstvo i privilegija ponovno surađivati s Paolom, Željkom, glumcima i saradnicima na kreiranju još jedne zajedničke predstave.

Lejla Hodžić

NAGRADE:

Nagrade NPS za najbolja umjetnička ostvarenja u sezoni 22/23

- Mak Čengić nagrada za najboljeg mladog glumca Gavrilo
- Merima Lepić-Redžepović nagrada za najbolju mladu glumicu Babakina, Marfa Jegorovna
- Amra Kapidžić nagrada za najbolju sporednu ulogu Ana Petrovna
- Ermin Sijamija nagrada za najbolju sporednu ulogu Lebedjev 
- Maja Izetbegović nagrada za glavnu ulogu Saša
- Aleksandar Seksan nagrada za najbolju glavnu ulogu Ivanov, Nikolaj Aleksejevič