Ibzen mašina Drama

Maestro dramske riječi, Henrik Ibsen, taj vizionar strepnji i strahova i modernoga društva, pokrenuo je ovu našu Mašinu davnih dana. I mi je danas, više od čitavog stoljeća kasnije, prepoznajemo kao stroj koji nas melje, upozorava, tjera da sebi i drugima postavljano pitanja. Aktualno kao da je napisano perom suvremenika. Goni nas da scenski diskutiramo probleme koji nas se i te kako tiču. Jer njegov subverzivni odnos prema svakodnevici duboko je dramski i svevremen, pa su nova čitanja Ibsena do danas konstanta svjetskih pozornica. Magični spoj naturalizma i simbolizma kojim se vješto poigrava dao nam je mogućnost da vlastitim teatarskim jezikom pokažemo i prokažemo probleme društva u kojemu mi sada i ovdje živimo. Istina, od Ibsenova vremena do danas društvene okolnosti radikalno su se mijenjale. Od ondašnjih podjela na patricije i plebejce pa do suvremenog građanskog društva s novim demokratskim vrijednostima, ne možemo zanijekati da smo imali vremena i mogućnosti prihvatiti nove spoznaje i evoluirati stanje ljudske svijesti kako na ličnom tako i na univerzalnom nivou. To se kako svakoga dana svjedočimo, na žalost, nije dogodilo. Stoga je logična, ali istovremeno i zastrašujuća činjenica da i nas danas muče iste nevolje. Problemi kao što su licemjerje onoga što nazivamo općeprihvaćenim moralnim vrijedostima, šutnja većine zbog straha ili lične koristi, bračni odnosi, obiteljske dinamike, položaj žena te njihova emancipacija i društvene norme…

Naša Mašina uzima za okvir Stupove društva, ali koristi kao svoje pogonsko gorivo i motive, teme iz Neprijatelja naroda, Hedde Gabler i Nore. I govori o svijetu u kojemu su sve mane i slabosti ne samo dozvoljene nego čak i poželjne. Kompaktna konzervativna većina, liberalni mediji nerijetko proglašavaju vlasnike tih osobina uspješnima pa su ti stupovi društva; koje vodi želja za moći i profitom – prečesto smatrani nedodirljivima. Kao i uvijek, konflikt je između morala i interesa, između istine i ekonomije. Unaprijed znamo da u društvu koje zagovara samo profit istina teško pronalazi put. Zašto? Jer svjedočimo beznađu koje nas proždire, urušavanju javnog morala, pretvaranju medijskog prostora u duhovnu kaljužu, bešćutnosti liberalnog kapatalizma, demokraciji koja se prometnula u demokraturu. Zato naša Mašina ne može i ne smije ostaviti krivce nekažnjenima. Ona ipak otvara prostor nade. U bolje. Sutra.

Željka Udovičić Pleština, dramaturškinja