Hasanaginica Opera

Sadržaj

I čin

U borbama na bedemima Bosne biva ranjen Hasanaga Arapović. Leži ranjen u čadoru na planini Biokovo i travama rane vida. Ranjenoga Hasanagu u planini obilaze mati i sestra. Hasanaginica ostaje kod kuće uz djecu, jer tako nalažu običaji stari. Hasanaga je uvrijeđen što ga
vjerna 1juba ne obiđe i u trenucima kad konflikt podstiče i njegova majka, poručuje ženi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu njegovu. Za tu poruku dozna i beg Pintorović, brat Hasanaginicin, koji dolazi po sestru da je vrati u dom Pintorovića. Hasanaga se vraća iz planine, i na svojoj kuli zatječe bega Pintorovića. Uslijedi oštar verbalni obračun između goropadnog age i povrijeđenog bega, u kojem se potežu i kubure iza pasa. Pintorović odvodi sestru. Hasanaginica se s bolom oprašta od petoro djece, svjesna da o njenoj sudbini odlučuju drugi, a da njena nesreća pripada samo njoj.

II čin

Drugi čin događa se u domu Pintorovića. Beg Pintorović je smislio način na koji će se osvetiti bahatom Hasanagi i ostaloj aginskoj fukari. Obećava sestrinu ruku uglednom Imotskom kadiji, koji je još od rane mladosti bio i ostao zaljubljen u mladu begovicu. Scena susreta između Hasanaginice i Imotskog kadije otkriva svu dubinu i težinu apsurda i tragične situacije u kojoj se našla ova plemenita majka i žena, ali i svu dobrotu bivanja i snivanja kojima isijava nadasve dobri i plemeniti Imotski kadija. Hasanaginica prima prsten i pristaje da pođe za Imotskog kadiju, jer je bratova riječ neprikosnovena. Uspijeva izmoliti dozvolu od brata da se svatovi zaustave pored Hasanaginog doma, kako bi još
jednom djecu vidjela i uručila im darove. U međuvremenu, Sultanija, kći Hasanaginicina, kradom posječuje majku i saznaje da je Hasanaginica isprošena.

III čin

Na aginoj kuli traje prava drama. Hasanaga se povukao u osamu.
Pati, shvaća da je pogriješio. U sukobu je i sa rođenom majkom, koju okrivljuje za sve što se dogodilo. Spreman je da uzjaše konja i da ode do Pintorovića, da voljenu ženu vrati kući i djeci. Od te odluke odustaje kad sazna da je Hasanaginica isprošena i da će njeni svati uskoro da naiđu pored njegove kule. U završnoj sceni nailaze svatovi. Sva u bijelom i pod duvakom ulazi Hasanaginica i oprašta se sa djecom. Hasanaga uklanja djecu ispred Hasanaginice, i još joj u lice sasipa uvredljive riječi da je “majka srca kamenoga”.
I žensko srce ne izdrža …

Alija Isaković
/ O Hasanaginici /

Kako je dragovitom čovjeku kad pohodi rodni kraj najpoznatije balade koju je čovjek ikada spjevao? Ili, koju je žena ikada spjevala, što je vjerovatnije. Ijedna žena. A baš naša, tiha, smjerna srednjovjekovna žena, optočena debelim zidom, britkim moralom, tvrdim životom, uzaludnim slutnjama, krhkim snoviđenjima… Na granici velikih, tuđih carstava, na beskrajnom ratištu i moriji, na kamenu gdje samo krv krvlju može da se spere. Sva predana, sva založena, sva razastrta, a uzgredna. Sva ili-ili, sva ako-ako! I kad se učini da je na ivici razloga, da je u procjepu, obeznađena, izraste u čudo, pa traje i topi se, ili svisne. Majka. Sestra. Jaran. Posestrima. Janje i ljubovca…
Ničega nema osim naše bolne vlastitosti i neslućenoga nehaja, prirode. Bršljan je progrizao manji bunar, iz većeg je izdžikljao hrast, ali vode još ima, a treći je presahnuo od tuge što nestade ljudskog lica da se nadnese i ogleda. Kada se sad nadnesemo, čujemo smijeh što se razlijegao ovdje prije nekoliko vijekova, čujemo zvonjavu stada što žure na pojila i čujemo konjska kopita u tijesnom klancu… Dan je kulminirao. Da smo došli u dane karnevala u Imotski, dvadesetak kilometara odavde, vidjeli bismo u povorci i kostimirane svate na konjima, Hasanaginicu i djecu, i čuli uz gusle Hasan-agin plač u desetercu, kao trajno znamenje da je pjesma pretočena u legendu i da još živi među ovim bistrim narodom stare Imote… Jasna, bliza, neumoljiva, bolna, neizbježna asocijacija: majka! Naš život imao je vlastite udesnosti i knadio pjesme o njima, a bogato predanje stajalo nam je kao neizbježna inspiracija, toplo kao ognjište, veliko kao najveće biblioteke, kojih nije bilo. Jednom sam morao povjerovati da je “Hasanaginicu” spjevala sama Hasanaginica. Kako? Zar je to važno!…

ASIM HOROZIĆ, kompozitor

Rođen je u Tuzli 1958. godine. Školovao se u rodnom gradu, a akademsko muzičko obrazovanje stekao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, u klasi prof. Vojina Komadine, Odsjek kompozicije i dirigovanja. Trenutno radi kao profesor Srednje muzičke škole u Tuzli. Ozbiljnije radove komponovao je u vrijeme studiranja, kada je napisao svoja prva djela: Svita za klavir, Sonata, Svita za flautu i klavir Varijacije bez teme (za klavir), Gudački kvartet, Koncert za violinu i orkestar in A (izveden 1996. godine).
Sonata i Svita za flautu i klavir su djela koja su izvođena odmah nakon njihovog nastanka širom ex-Jugoslavije, a i snimljena su za potrebe tadašnje TV Sarajevo.
U periodu od 1995. do 2000. godine postao je najplodniji kompozitor u Bosni i Hercegovini. U tom periodu stvara djela: Koncertni stav za klarinet i orkestar Kapija, Koncert za klavir i orkestar E-mol, Uvertira Bosnia, Kompozicija za sopran, hor i orkestar Zapis o zemlji na tekst Maka Dizdara, Kompozicija za recitatora, sopran i orkestar Odbrana Bosne na tekst Nijaza Alispahića, Orkestarska kompozicija Sjećanja na Mocarta, Sevdisanje za sopran, hor i orkestar na tekst narodnih sevdalinki, Trio za flautu, violinu i klavir br.1 i 2, Orkestarska kompozicija San o Bosni.
Za svoj plodni umjetnički rad Asim Horozić je nagrađen brojim nagradama i priznanjima od kojih posebno izdvajamo priznanje Federalnog ministarstva za kulturu, nauku, obrazovanje i sport.
Horozić je počasni član Sarajevske filharmonije.
Djela su mu izvođena na koncertnim podijumima u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Holandiji i SAD, pod ravnanjem brojnih, vrlo uglednih dirigenata iz BiH, Hrvatske, Novog Zelenda, Italije, Amerike i Rusije.

MIROSLAV HOMEN, dirigent

Rođen u Dubrovniku, 1940. Muzičku akademiju, Odsjek za kompoziciju i dirigiranje, završio je u Sarajevu 1966. Iste je godine postao dirigent Sarajevske opere i baleta.
Bio je redovni gost dirigent Sarajevske filharmonije i Orkestra RTV Sarajevo. Od 1988. do 1990. godine bio je direktor Sarajevske opere i Sarajevske filharmonije.
Kao gost dirigent nastupio je u svim pozorišnim kućama bivše Jugoslavije i u mnogim evropskim zemljama. Od 1992., dirigent je HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, gdje je bio direktor Opere (1993/94.), a šef dirigent je do danas.
Nagradu Milka Trnina primio 1998. za dirigiranje operama Rigoletto Verdija i Madame Butterfly Puccinija, obje u izvedbi Opere HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka.
1998. postavlja prvu poratnu opernu premijeru u Sarajevu, Puccinijevu Tosku, potom 1999. i Verdijeva Trubadura, a 2000. praizvedbu prve bh. opere Hasanaginica Asima Horozića, te u martu 2001. Verdijev Bal pod maskama. Osim dirigiranjem kontinuirano se bavi i simfonijskom djelatnošću.

SULEJMAN KUPUSOVIĆ, režiser

Diplomirao pozorišnu, filmsku, tv. i radio režiju na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu 1974. godine, te filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu.
Režirao u teatrima širom bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, te u Rumuniji, Bugarskoj i Turskoj. Predstave u Kupusovićevoj režiji gostovale su u Meksiku, Gvatemali, Francuskoj, Njemačkoj, Španiji, Turskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Švedskoj, Italiji, Austriji.
Na televiziji je realizirao desetak tv. drama, nekoliko serija (Tale, Teversenove bajke…) i veliki broj dokumentarnih i muzičkih programa. Specijalizirao teatarsku režiju u Varšavi i Krakovu, 1986.
Značajne rediteljske postavke u Narodnom pozorištu Sarajevo: Kralj Lear, Propercije, Bjesnilo, Braća Karamazovi, Veliki vezir, Hrvatski faust, Jugoslovenska antiteza, Duplo dno, Gamllet, Roman o Londonu, Hasanaginica, Prosjačka opera, Majka, Kidaj od svoje žene, Derviš i smrt, Hanka, Tvrđava, Legenda o Ali-paši, Balada o Omeru i Merimi, Hamlet u selu Mrduša donja ili Hamlet zna što narod ne zna, te operni projekti Hasanaginica, Nabucco u Sarajevu, La Boheme.
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada na nacionalnim i međunarodnim teatarskim i televizijskim festivalima.