Figarov pir
Wolfgang Amadeus Mozart

Figarov pir Opera

Dirigentica: Ana Zorana Brajović; režiser: Ivan Leo Lemo
O predstavi

RIJEČ REŽISERA

U samom naslovu ove slavne opere Wolfganga Amadeusa Mozarta praizvedene 1786. godine, naveden nam je dotični Figaro i najavljeno nam je njegovo vjenčanje. Svi znamo Figara. Znaju ga i oni koji ga ne znaju. Čuli su za njega, bio im je nekada spomenut, negdje su pročitali to ime, zaostao im je u fundusu memorije, možda iz škole ili s nekog plakata, s televizije, iz hollywoodskih filmova, nanešen globalnom pop kulturom, iskače snalažljivi Figaro iz raznih pritoka rijeke kolektivnog nasljeđa koja duboko i široko natapa identitetska polja čovječanstva. Naravno, mi koji se profesionalno bavimo literaturom, teatrom, glazbom, humanističkim sferama, mi koji skupljamo djela i sudbine kao suvenire za samoizgradnju, samoostvarenje, slobodu, sreću, mi koji smo, na primjer, pročitali Beaumarchaisovu komediju Figarov pir po kojoj je Lorenzo Da Ponte napisao libretto za ovo Mozartovo remekdjelo, mi koji, dakle, živimo od Mozartove umjetničke ostavštine, mi koji živimo za Mozarta, mi koji se ugledamo u njega, mi koji želimo biti kao on, mi znamo i koju činjenicu više o Figaru i njegovim kreatorima i promotorima, znamo napamet poneki datum, kuriozitet, možda godinu rođenja, period stvaralaštva, okolnosti i znakovitosti njegova života, želuca, žudnje i smrti. Nama je taj lik, taj frik, ta faca, taj frajer i maher, taj Figaro, poznatiji, plastičniji, intimniji, štoviše, zapamtimo ga jer pronalazimo i prepoznajemo u sebi, možda samo u naznaci ili potencijalu, taj njegov splet osobina i način djelovanja, tu njegovu inteligenciju, njegovo nepristajanje na potlačenost, poniženost, podglumljenost, podcijenjenost, tu njegovu prostodušnu praktičnost i njegovu velikodušnu zanesenost.

Sve je to u jednom, ta europska i svjetska zvijezda, taj klošar i kavalir zvani Figaro. Svako ga je djelo upotpunilo, svaki ga je zeitgeist uskrsnuo i svaki nam je susret s njim nešto novo otkrio i o njemu, i o nama samima. On je univerzalni čovjek, on je naš avatar i naša marioneta, on je naš metak prema zapletu, zabuni, buni i zabavi, ali on je i naša meta u koju pucamo ono što se ne usudimo potaknuti, promijeniti, izboriti, on je meta na kojoj se iživimo, on je model po kojem živimo, primjer po kojem bismo željeli živjeti, rješavati vlastite drame kao što ih rješava to samouvjereno dramsko lice, taj glas koji pjeva, taj stas koji privlači, to srce koje voli. On je svatković, on je nitković, on je baraba, on je gospodin, on je celebrity kao i Hamlet, kao i Romeo, kao i Bond, Don Juan ili Supermen. A njihovi su tvorci naši učitelji, naši dijagnostičari i naši prognostičari. Oni su naši magičari, naši tragičari, naši komičari, naši kompozitori, naši animatori i naši ambasadori. A među tim umjetnicima, svjetionicima, jedan od najsvjetlijih i najsjajnijih, bio je Mozart. Bard i brend. Maestro i mučenik. Genij i gubitnik. Sin ambicioznog oca, otac bečke klasike. Amadeus. Deus. Rebus. Falus fantasticus! Glazbeni primarijus. Otvorio nas je, operirao, odgojio, ohrabrio, oplemenio. Šaman Zapadne civilizacije. Poput Shakespeara, Tesle, Platona, Sarah Bernhardt, Vesne Parun, ili pak Jadranke Stojaković, Olivera Dragojevića, Kemala Montena, Ive Andrić, Nušića, Krleže, Georga Michaela ili evo, hvala Bogu, još uvijek žive i kreativne, šamanice, šašavice, poduzetnice i rekorderke umjetnice, Madonne. Izuzetni ljudi, nadljudskog nadahnuća i usuda, sa djelima koja su nas privlačila, pripitomljavala, preusmjeravala naš život u poželjnijem pravcu. Namjerno sam uz akademski priznate velikane nabrojao i neke takozvane popprimjere jer globalna kultura ne diskriminira, ona je ocean koji se valja i osobnost našu iz grubog kamena pretvara u fini pijesak, kao more valovima kamen. Tako nastaju naša formativna iskustvima, naše referentne točke, naša kultura, pjesme koje pjevušimo, a ni ne znamo kad su nam se upisale u memoriju, primjerice, uvertira u Figarov pir koju svi znaju i rado je čuju jer je višestoljetni hit. Hitove ne proglašavaju elite, intelektualci ili snobovi, ne. Hitove konstatiraju stoljeća i stadioni, narodi i nagoni, potrebe i pogodci. Mozart je komponirao za mase i milenije. Bio je inkluzivan. Bio je subverzivan, fanatičan i fantastičan. Možemo ga gledati kao kormilara mainstream trendova svog doba, ali i kao najžešćeg pripadnika neke supkulture koja prokazuje, riskira, probija, predvodi. Bio je punk. Njegov odnos sa austrijskim carem Josipom II, imao je u svojoj kompleksnosti isti onaj gas i istu onu kočnicu koju ima “God save the king” od Sex pistolsa. Diže revoluciju, ali i pokušava sačuvati živu glavu. Kritika plemstva, ali uz kompromis preživljavanja. Mudrost i ludost. Mozart i Figaro.

Figaro je bunt. Figaro je bohem. Figao je Rom. Prkosi konvencijama, ne da se manipulirati, izvuče najbolje iz raspoloživog i opstane, žilav i živ. Ne pristaje na kmetovski kompleks inferiornosti. Figaro je službeno sluga, u svijetu pred sumrakom feudalnog uređenja, pred Francusku revoluciju, kada je svima više bila puna kapa (da ne kažem nešto drugo) terora povlaštenih rođenjem i privilegijama koje ne dobivaju zaslugama ili talentima, nego obiteljskim titulama. Figarov “šef” je grof, a “šefica” njegove odabranice srca Suzanne je grofica. U ovoj operi Figarov pir, gledamo to dvoje slugu, to dvoje uslužnih djelatnika, to dvoje proletera, to dvoje koji su poput nas u ovim našim državama, drumovima, društvenim uređenjima i nepravednim naređenjima, gledamo ih kako se snalaze, kako nadmudruju dokone, požudne, pohlepne i pokondirene. I mi, Balkanci, smo na toj Figaro freedom fight frekvenciji. Na rubovima smo bili živaca, ali i na rubovima dva velika carstva, stoljećima ugnjetavani, nadvladvani, nadgledani iz imperijalističkih, kolonijalističkih, psihopatoloških dvorova i tronova. I snalazili smo se i nekako gurali, izdržali, izronili pa se emancipirali i upoznali ljepotu obrazovanja, umjetnosti, nadreligijsku i nadnacionalnu, vidjeli smo slobodu izbora, vidjeli smo što znači imati vrijeme i novac za rad na sebi i svemu što smo, sebi za radost, a ni na čiju štetu, izabrali. I Figarova Suzanna je emacipirana djevojka ili je barem na tom putu poražavanja patrijarhalnih pizdarija i taj je put zdravorazumski nezustavljiv. Ona se ne da, ona bira, ona nadmudruje i naziva stvari pravim imenom. Ona je spremna za stoljeća koja dolaze. Ona ima potencijal za biti svoja. I Figarova, jer ga voli. Gledamo, dakle taj mladi par kako vozi slalom među budalama i budoarima, prepoznajemo ih dok se pokušavaju skućiti, navijamo za njih dok odbijaju seksualne nasrtaje onih s “pozicije moći”, (da se trendovski izrazimo), pratimo ih u njihovim #metoo i #nisamtražila manevrima, zatičemo ih u egzistencijalnoj gimnastici, kako priskrbiti, kako preživjeti, kako živjeti, kako se, za početak, oženiti. Ženidba je druga naslovna činjenica i fabularna odskočna daska ovog opernog kapitalca. Zapravo, pratimo u žanru uglazbljene komedije (tal. opera buffa) odbrojavanje prema ženidbi Figara i Suzanne. Smijemo se i divimo njihovom preskakanju dell’ arte prepreka. Šprinta taj naš olimpijski par i operno sitcomovski nam demonstrira trijumf inteligencije, inspiracije i igre. Ali nadasve, i likovi i autori, u ovoj literarnoglazbenoscenskoj magičnoj mandali vrte se u centrifugi ljubavi. Centrifuga je to koja istim silama vitla i materijalni i nematerijalni svijet. Zvuk, glas, glazba, povezuje i premošćuje taj dualitet s kojim se nosimo u svim aspektima svog egzistencijalnog koprcanja. Mozart je naš splavar koji nas svojim božanskim kreacijama vodi na drugu stranu, na pravu stranu, na stranu stvarnosti, na stranu s koje smo davno došli i izgubili se. Devoluirali smo, a evo peha, sad smo se još, kao pravi dharmički diletanti i digitalno dokrajčili.

I sad tu, na ovoj sirovoj i surovoj strani, između hladnih ratova i užarenih mozgova, tu, na TikToku gdje baš svi imamo krunu na glavi i ne volimo kad nam se poljulja, ali trpimo kad nas ta kruna do krvi žulja, trpimo zbog mode i moći, zbog nemoći osjećanja, deficita suosjećanja, tu i sad, na ovoj tužnoj i ružnoj strani gdje možda upravo raketiraju stan nekog malog Mozarta koji nema ni klavir, ni krov, ni kruh, jer se netko boji nekog pa bije tog nekog tko samo govori drugi jezik. A upravo je glazba univerzalni jezik koji ne moramo učiti, nego ga već znamo jer su nam zvuk, val, ritam i harmonija upisani na atomskoj razini i samo se trebamo pustiti, prepustiti, biti, slušati, transcendirati. Tome Mozart uči, kao najponizniji sluga služi, i tome naša predstava pokušava dati doprinos, dar, Mozart opernu kuglicu za uvijek neku novu publiku sa istim ljudskim potrebama i istim božanskim postavkama. Predstava je svečanost povezivanja, posvećenosti i prisutnosti. Operom možemo protiv odsutnosti. Operom možemo protiv obijesti, oholosti, osamljenosti, otuđenoti. Mozartom možemo protiv mraka, materijalizma, mrzovolje i metafizičkog mamurluka. U slijepoj smo ulici, zastranili na stranputici, na ovoj nastranoj strani trule tradicije, na ovoj litici licemjerja, pred lavinom laži, na ovoj strani sunovrata geniji poput Mozarta skončavaju gladni i bolesni u grupnom grobu neznanih i nevoljenih, ili u opskurnim hotelskim sobama koje su grijale zadnje dane jednog Nikole Tesle ili jednog Oscara Wildea. Na ovoj strani neznanja i nesporazuma, ljubav je postala sirova požuda. Tu tragikomičnu slabost požude ova opera prokazuje, ismijava i prikazuje nam kako je ta aristokratska anomalija svoje patrijarhalno predatorske kandže pokušala zariti i u našeg Figara i u našu Suzannu. U tom se figarovskom ratu i u predstavi i u životu, izgubi pokoja bitka, gledajući dnevnim naočalama kroz uski prozor jednog dana ili jednog života, ali u finalu, na kraju čina, na kraju spoznaje, sazrijevanja, odrastanja, produhovljenja, sigurno nas čekaju savršenstvo i smisao. Ljepota i ljubav. Utjeha i opera. Duh i dah. Kad tad. Ionako je uvijek, sad. Vječno svježi Figarov pir, izvan svih trendova i tradicija. Bezvremenski i svevremenski. Svemirski i sanjarski. Svjetski. Sarajevski. Sad. Zvuk je sad. Muzika je medicina. Mozart je meštar i mag. Dano mu je da ovlada prirodu zvuka i opjeva priču čovjeka. Poput Prospera iz Shakespeareove Oluje. Skladao je ono što živi i skladao je kao da ne živi. U ovom je bio svijetu, ali ne i od ovog svijeta.

Predstavom ga prizivamo, pokušavamo ga zaslužiti, opčarti se njime, uvježbati ga, kontrolirati, a opet, prepustiti se, upustiti, opustiti, propustiti glazbu kroz sebe, uskladiti dah, podesiti srce, izgubiti se pa se skupa pronaći, u momentu mira, u monumentu hora, zaplivati usred tog glazbenog mora koje valja i nosi, i pršti i prkosi, i pucati pogledom do horozonta gdje Nebo silazi pa pustiti to Nebo da poljupcem svirača u instrument ulazi, a da nam kao milozvuk izlazi, zrači i znači, da nam zvuk zvuči, i sam i silan, i drven i metalan i krhak i kristalan, kao konj kad galopira, kao jedrenjak kojem dirigent vjetrove bira i kombinira, maesto munje emanira, kompas i kozmos konzultira, orkestrom olujno onanira, svjetove simfonija stvara, note u nevere pretvara, pramcem proscenij reže, konope i fraze veže, mrsi trnce i srsi, glisira kroz gudure i klance, trga lance, lupa u lonce, u čipke zapliće konce, spašava brodolomce, kroti krivolovce, krstari kroz kitove i korone, glisira kroz violine, timpane, trombone, žicom zvuk ko cjepanicu teše, s pjevačem pleše, u leđa plesaču puše, krilima rečenice piše, diše pa ne diše, umre pa ne umre, vodi i biva vođen, odjednom ponovo rođen, ali sa sjećanjem na sve živote svih i svega što je ikada živjelo, sve što je kroz vrijeme sviralo, kroz povremena nevremena puzalo, dizalo se i padalo, pjevalo se i plakalo, snove se sviralo, trajalo se i bivalo, još od vremena kada nije bilo ni vremena ni prostora, a sad nam evo, zvuk zagrljen sa zrakom u naborima pozorišnog zastora, fotoni frcaju pod svjetlom fosfora, duše dišu pod maskama, a sreću srećemo na daskama, sreća se krije u kulisama, sreća se sunča u suzama, sreća se čuje u arijama, sreća se ne čuje u arenama, na tribinama, na stadionima, ali se ori u zborovima, glasno, višeglasno, gromoglasno, bogovi pjevaju ljudima, kad u istom trenu zapjevaš s drugima, u tami, u tremi, u tišini, u prašini, u prahu i u priči, kad oko gleda oči i vidi beskraj astrala, s obje strane portala, kad skupa dišu uloge i publike. Pjevači i promatrači. Svi sve. Savršeno. Skupa. Kad nam ujednačeno srce lupa. Kad se svečanost sinergije dešava. Kad je predstava. Kad nas sve to usiše kao vir. Kad se smijemo, kad slavimo. Kad je Figarov pir.

Ivan Leo Lemo

komična opera u 4 čina
libreto: L. Da Ponte
(prema istoimenoj komediji Beaumarchaisa)

AUTORSKI TIM

Kompozitor: Wolfgang Amadeus Mozart
Dirigentica:  Ana Zorana Brajović
Režiser:  Ivan Leo Lemo

koreografkinja: Belma Čečo Bakrač
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimografkinja: Amna Kunovac-Zekić
Dizajner svjetla: Moamer Šaković
Asistenti dirigentice: Bakir Samardžić i Alek Isaković
Asistent režije-inspicijent: Gordan Simić
Šef Hora: Danijel Žontar
Korepetitori: Aida Mušanović-Arsić i Bakir Samardžić
Suflerka: Aida Džebo
Adaptacija libreta:  Muhamed El Mordeha
Fotografija: Velija Hasanbegović
Dizajn plakata: Sandro Drinovac

LICA/CAST

GROF ALMAVIVA EROL RAMADANOVIĆ
GROFICA ROSINA ALMAVIVA MELISA HAJRULAHOVIĆ TOMIĆ
SUSANNA HANA SALIHOVIĆ
FIGARO IVAN ŠARIĆ
DON BASILIO AMIR SARAČEVIĆ
DR. BARTOLO MIHAILO ŠLJIVIĆ / DENIS ISAKOVIĆ
CHERUBINO ADELISA SARAČEVIĆ / AMILA RAVKIĆ / HANADI KARIĆ
MARCELLINA DAJANA ŠEGVIĆ / LEJLA HUSEINĆEHAJIĆ
DON CURZIO ILEŠ BEČEI
ANTONIO SINIŠA MARKANOVIĆ
BARBARINA IDNA MUMINOVIĆ / LAURA KOZLINGER
PLESNA ULOGA MOZARTA ELIO ARNOLDO VILLA GARCIA
JOVANA MILOSAVLJEVIĆ LOVRENOVIĆ

HOR OPERE NPS
BALET NPS
SARAJEVSKA FILHARMONIJA

Članice i članovi baletnog ansamba:  JOVANA MILOSAVLJEVIĆ LOVRENOVIĆ, Selma Štrbo, Sabina Sokolović, Nadža Pušilo, Hariz Šabanović, Adnan Đindo, Goran Staniškovski i Jesenko Matković.

Kalendar izvedbi

Galerija

gallery gallery gallery gallery gallery gallery gallery
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
NPS

Newsletter

Prijava korupcije i nepravilnosti u radu