Car Edip Drama

DIEGO DE BREA, reditelj

Studirao komparativnu književnost i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Diplomirao režiju 1999. godine na Akademiji za teatar, radio, film i televiziju u Ljubljani, u klasi profesora Dušana Mlakara i Kristijana Mucka. Pažnju javnosti je privukao diplomskom predstavom Svjetlost koja se rađa, za koju je nagrađen univerzitetskom Prešernovom nagradom i Međunarodnom studentskom nagradom na pozorišnom

festivalu studentskih produkcija u Brnu. Jedno vrijeme radio je kao voditelj Odjeljenja za odnose sa javnošću u PDG Nova Gorica (1995).

Istraživanje komparativne književnosti i historije umjetnosti ostavilo je trag na njegovom kasnijem pozorišnom radu. Režirao je različite žanrove, od lutkarskih predstava, preko autorskih projekata, klasičnih i savremenih tekstova, sve do muzičkih projekata, te u više navrata radio i kao scenograf i kostimograf. Diego de Brea režirao je predstave u SNG Drama Ljubljana, SNG Nova Gorica, LGL, SNG Maribor i povremeno u inostranstvu. Njegove predstave su doživjele veliki uspjeh kako u Sloveniji, tako i u Evropi i bilježe značajna i uspješna gostovanja u Varni, Rimu, Londonu, Parizu, Monsu, Dortmundu, Bratislavi, Kolumbiji, Čileu…

Više puta je nagrađivan: Pozorišna nagrada Zlatna ptica (2002); Specijalna nagrada Borštnikovih susreta 2002. za predstavu Dvoboj; Nagrada za estetski doživljaj ‐ Borštnikovi susreti 2005. za predstave Kraljica Margot i Edvard II. Predstava Kad sam bio mrtav nagrađena je na Festivalu komedije u Celju, Festivalu MESS u Sarajevu,

Pozorišnom festivalu u Užicu i Pozorišnom festivalu Purgatorije u Crnoj Gori.

Osim nagrađenih, režirao i predstave Veronika Deseniška; Sablazan u dolini Šentflorijanskoj; Sumrak bogova; Julije Cezar; Čikago; Doktor Faust; Tit Andronik; Dom Bernarde Albe; Zločin i kazna; Pikova dama; Romeo i Julija; Ženidba; Žene na ivici nervnog sloma; Revizor, Kralj Lear...

Riječ dramaturga

Kralj Edip je grčka tragedija, jednog od trojice velikih grčkih tragičara, Sofokla, u kojoj tragički junak Edip bježi od onoga što mu je prorečeno i pokušava izbjeći zlo koje bi ga trebalo zadesiti. Međutim, nesvjestan činjenice da je usvojen, da nije sin svojih roditelja, pokušava pobjeći od zla koje bi ga moglo zadesiti. Bježanjem postaje sve bliži njemu. Proreknuto zlo postaje java, te Edip ubija svog oca, oženi svoju majku, i s njom dobije djecu, ne znajući da je to uradio.

Međutim, sve ovo se desilo prije početka drame (tragedije), te se tragedija događa u otkrivanju te istine. Tebom hara kuga, a razlog tome je neko zlo koje se desilo prije mnogo godina. Edip, koji je već jednom spasio grad riješivši Sfinginu zagonetku i ovaj put pokreće istragu i pokušava riješiti problem. Od lovca, postaje plijen. I shvata da je krivac za svo zlo upravo on sam, jer je ubio oca i oženio vlastitu majku. A sada kao kazna za takvo zlodjelo gradom valda kuga.

Na prvi pogled, ne možemo se poistovjetiti sa ovakvom situacijom u današnjem vremenu, jer na sreću rijetki su ovakvi incestuozni odnosi. Međutim, ovaj dramski tekst komunicira sa današnjim vremenom na način da za sve što nam se sada dešava, moramo potražiti uzrok u našoj prošlosti. Sada svijetom hara korona virus – a mi smo edipi koji pokušavaju shvatiti kako i odakle je došlo ovo zlo. Svaka akcija ima reakciju i svo zlo smo sami proizveli, svjesno ili nesvjesno. Sada nam se sveti priroda koju smo zagadili i uništili kako fizičkim akcijama, tako i svojom pohlepom, zlobom i mržnjom. Svijet je zagađeniji nego ikada, i da riješimo te probleme, moramo se vratiti daleko u prošlost kako bismo našli uzroke našeg jada. Ili, tačnije rečeno, još uvijek nismo pokrenuli istragu, i krenuli riješavati probleme globalno. Još uvijek smo, kako lik slijepog proroka Tiresije kaže „Slijepi, premda imamo vid.“

Kroz ovu mitsku priču Diego de Brea, na njemu svojstven način, pokazuje svojim rediteljskim sredstvima svu hladnoću, tegobu, brutalnost i zlo, koje izvire iz ljudi kao iz Pandorine kutije. Uvijek novo, neočekivano i brutalnije nego ono prije njega. Jer zlo nikad ne dolazi samo.

Džejna Hodžić, dramaturginja

EDIP na sceni NPS

Sofokle: KRALJ EDIP
Tragedija u pet činova
Preveli: A. Harambašić i K. Rac
Režija: Aleksandar Vereščagin
Izvođači: Dušan Radenković (Edip), Katica Hajdušković (Jokasta), Fran Novaković (Kreont), Miodrag Ristić (Tiresija), Nikola Hajdušković (Vrhovni sveštenik), Viktor Starčić (Prvi građanin tebanski), Milan Bandić (Drugi građanin), Aleksandar Cvetković (Treći građanin), Andra Ćurčić (Pastir u službi kraljevskoj), Ljubiša Filipović (Sluga), Ljubica Dragić (Prva vestalka), Anko (Druga vestalka), Slatkova (Treća vestalka)

Premijera: 19. 10. 1922.

 Sofokle: CAR EDIP
Tragedija u dva dijela
Režija: Hugo Klajn, k. g.
Preveo: Miloš Đurić / Scenska muzika: Milenko Živković / Pomoćnik režije: Boro Grigorović i Vojislav Milašević / Scenografija: Mira Glišić, k.g. / Kostimografija: Mira Glišić, k.g. / Koreografija: Ubavka Milanković / Izvođači: Dragče Popović (Edip), Jolanda Đačić (Jokasta), Safet Pašalić (Kreont), Esad Kazazović (Tiresija), Vladimir Jokanović (Sveštenik), Milan Vujnović (Glasnik iz Korinta), Milorad Margetić (Glasnik iz dvora), Boris Smoje (Pastir), Zoran Rankić (Horovođa), Dubravka Kenić, Esma Moljević (Kćeri Edipove)

Premijera: 19. 9. 1959.

*Balet EDIP (Kralj Edip) kompozitora i libretiste Silvija Bombardelija i Živka Jeličića, u koreografiji Slavka Pervana, imao je dvije premijere u izvedbi solista i ansambla NPS:

1. 6. 1971. praizvedba u Splitu
2. 9. 1971. premijera u Sarajevu