Attila Opera

SADRŽAJ

PROLOG 

Na početku prologa, godina je 452. Attila (bič božji) napao je Italiju i opljačkao Akvileju. Na još uvijek gorućim razvalinama njegovi bučni Huni i Ostrogoti pijančuju i pjevaju hvalospjeve Odinu i svom kralju. Attila ulazi na trijumfalnoj kočiji i čestita im, a oni mu uzvraćaju pozdravljajući ga kao Odinovog poslanika i proroka. Njegov rob, Bretonac Uldino, suprotno Attilinom nalogu, spasio je skupinu žena koje su sudjelovale u borbama i nudi ih kralju kao ratni plijen. Predvodi ih Odabella, kćer gospodara Akvileje kojega je Attila ubio, a kad Attila ostane zapanjen njihovom smionošću, ona izjavi da su talijanske žene (za razliku od hunskih) uvijek spremne braniti svoju zemlju. Impresioniran njenom gorljivošću, Attila joj ponudi ispuniti jednu želju: ona zatraži mač, a on joj dade svoj, što ona ushićeno prihvati, te se zakune da će mu se baš njime osvetiti.
Odabella i njezine ratnice odlaze, a Attila šalje po poslanika iz Rima, generala Ezija, koji ga je godinu ranije porazio u Galiji. Pozdravlja ga kao hrabra ratnika i dostojna suparnika. Ezio traži da razgovaraju povjerljivo. Otkriva mu da je car Konstantinopolisa star i slab; Valentinian koji vlada na Zapadu još je dječak i zato predlaže tajni pakt: Attili prepušta cijeli svijet, pod uvjetom da on zadrži Italiju. Attila odbaci ponudu kao izdajničku i podmuklu: takav kukavički narod mora osjetiti Odinov bič. Ezio pokuša ponovo preuzeti ulogu poslanika Rima, ali Attila izjavi da će ponosni grad sravniti sa zemljom. Ezio uzvrati izazvavši ga da to i uradi.

Scena se mijenja u ravnu muljevitu obalu (Rio-Alto) za oseke u jadranskim lagunama. Vrijeme: tik pred svitanje, oluja bjesni. Kako polagano jenjava, pustinjaci izlaze iz koliba i slave Boga. Nebo se vedri, stižu brodovi s izbjeglicama iz Akvileje. Vodi ih Foresto kojega pozdravljaju kao svoga spasitelja. Međutim, on je zaokupljen strahom za Odabellu, svoju zaručnicu - bolje bi bilo da je mrtva nego u rukama Huna. Sad je već zasjalo sunce i ono im budi nadu. Foresto hoće da tu, između mora i neba, sagrade lijep novi grad, koji će kao feniks niknuti iz pepela.

I čin

Pod mjesečinom u šumi, u blizini Attilinog tabora podignutog u blizini Rima, Odabella oplakuje oca i čini joj se da njegov lik vidi u oblacima koji promiču nebom; ali on okreće lice njenom voljenom Forestu, za kojeg ona također misli da je ubijen. Iznenada, Foresto se pojavljuje pred njom. Presretna, ona mu potrči u susret, ali on je bijesan odbije. Optužuje ju za izdaju: on se izvrgnuo neizrecivim opasnostima da dođe do nje, a nalazi je kako se osmjehuje ubojici svog oca. Odabella ga podsjeti na biblijsku priči o Juditi i Holofernu, te ga uvjeri u svoju nevinost i odlučnost da se osveti. Foresto moli za oproštaj i padaju jedno drugom u naručje.

Kasnije, u svom šatoru, Attila se budi i prepričava svom robu Uldinu strašan san koji je usnio: na vratima Rima visoki starac prepriječio mu je put vičući: "Ti si postavljen da budeš bič samo ljudskom rodu. Povuci se! Ovo je Božja zemlja!" Attila  se pribere, zasrami se svojih strahova i smjesta sazove svoje trupe; kad se trube oglase krenut će na Rim. Zbor pjeva hvalospjeve Odinu, ali iz daljine dopire sasvim drukčija pjesma: približava se procesija mladih kršćanki i djece u bijelom, s palmama u rukama. Vodi ih papa Leon I – starac iz Attilinog sna. Kad izgovori iste one riječi, Attili se pričini da vidi likove Svetog Petra i Svetog Pavla kako mu preprečuju put gorućim mačevima, te se užasne. Baca se na zemlju, dok njegovi Huni ostaju izbezumljeni, a kršćani ushićeno kliču moći Svevišnjega.

II čin 

Ezio čita pismo Cara u kojemu ga izvještava oproglašenju primirja s Hunima te mu bezuvjetno naređuje da se vrati u Rim. Ezija razbjesni takav diktatorski odnos jednog običnog dječaka koji se, izgleda, više plaši vlastite vojske nego Attile i zamisli se nad suprotnošću između sadašnje dekadentnosti Rima i njegove nekadašnje slave. Stiže skupina od Attile zarobljenih Rimljana koja poziva Ezija da se pridruži Attili. Pojavljuje se Foresto koji naloži Eziju da pripremi svoje ljude za napad na Hune za vrijeme gozbe, kad dobije svjetlosni signal iz planina. Ezio je oduševljen mogućnošću da osveti svoju zemlju: ako pogine u borbi, barem će ostati zapamćen. Na banketu u Attilinom taboru, dok Huni već ushićeno pozdravljaju svoga kralja, trube odjednom najavljuju dolazak rimskog gosta. Dok im Attila prilazi izraziti dobrodošlicu, skupina Druida podsjeća ga na Odinovo upozorenje da ne sjedi za istim stolom sa svojim bivšim neprijateljima; ali on ih ne sluša. Naređuje svećenicama da pjevaju i plešu, ali baš kad su svoju pjesmu privodile kraju, snažan nalet vjetra zaustavi gozbu. U nastalom metežu Ezio ponavlja Attili svoj prijedlog, što ovaj ponovo s gađenjem odbacuje; Foresto otkriva Odabelli da će Uldino uskoro uručuti Attili čašu otrovanog vina. Ona pak misli da ju je time prevario, odnosno, da joj je uskratio osvetu.

Zrak se raščišćava. Attila se upravo sprema nazdraviti Odinu kad ga Odabella zaustavlja i otkriva mu da je vino otrovano. Kralj ljutito zahtjeva da mu se kaže tko je za to odgovoran i Foresto se javi jer se ne boji Attiline prijetnje da će ga ubiti, a Odabella zatraži da njegov život prepusti njoj kao nagradu što je spasila kralja. Attila pristane, a kao znak svoje zahvalnosti zakune se da će je učiniti svojom kraljicom. Ona naloži Forestu da bježi, a on se zaklinje na osvetu za njenu očitu izdaju, dok Huni mole kralja da ponovo krene u rat protiv izdajničkih Rimljana.

III čin

Na početku trećeg čina Foresto je sam u šumi u rano jutro i čeka da ga Uldino izvijesti kad je zakazano vjenčanje Attile i Odabelle. Sazna da je procesija već blizu i razdire ga patnja što ga je netko tako čist i nevin izdao. Ezio žurno hita javiti Forestu da njegovi ljudi čekaju signal koji će pasti  na Hune. Svadbena pjesma čuje se u daljini. Ali, pojavljuje se Odabella. Izbezumljena, moli duh svoga oca da joj oprosti zbog udaje za čovjeka koji ga je ubio. Foresto izjavljuje da je prekasno za pokajanje, ali ona uzvrati da je uvijek voljela njega. Attila stiže tražeći svoju mladu. Kad  ju zetekne s Eziom i Forestom, sve ih optužuje za nezahvalnost i izdaju – Odabellu koju je učinio svojom kraljicom, Foresta čiji život je poštedio, Ezija zahvaljujući kojem je spašen Rim. Svaki od njih odgovoara mu mržnjom i dok se čuje rimska vojska iz daljine, Odabella ga proboda u srce. "I ti, Odabella?" promrmlja; ali njegove se riječi izgube u razdraganim povicima Rimljana što su se konačno osvetili.