Jer šta je čovjek? Čovjek je njegovo srce. Lažljivo i prevrtljivo srce, znači lažljivog i prevrtljivog čovjeka. Milosrdno srce, puno ljubavi znači milosrdnog čovjeka punog ljubavi. Živo srce, znači živog čovjeka. Mrtvo srce, znači mrtvog čovjeka.
Muhammad Ali
KAKO MI JE IME?
Godina 1971., Dan žena u New Yorku se održava meč stoljeća, borba između Muhammada Alija i Joe Fraziera. U Jugoslaviji je duboka i crna noć, ali je Sulejman Imširević budan. Uz piće i mezu, u društvu prijatelja, sjedi ispred crno-bijelog ekrana. Petnaest puta gong označava početak i kraj runde, svaki udarac odzvanja u utrobi Minke Imširević koja u sebi nosi sedmomjesečni fetus.
Muhammad Ali je rođen 1942. godine, kao Cassius Marcellus Clay Jr., a dvadesetak godina kasnije, kada prihvati Islam, odbacuje svoje „robovsko ime“. Postaje glasnogovornik obespravljenih sunarodnjaka, otvoreno se suprostavlja tadašnjoj politici SAD-a i odbija učestvovati u Vijetnamskom ratu. Mediji ga prozivaju izdajnikom, profesionalni bokseri javno ismijavaju njegovu religioznost, a Ernie Terrell, u jednom od mečeva koje će istorija zapamtiti ne samo po borbi već i po onome što je u ringu izgovoreno, odbija svog protivnika oslovljavati imenom Muhammad. „Kako mi je ime?“ izgovara Ali između snažnih udaraca po tamnoputom tijelu čovjeka koji je do kraja borbe promijenio i lice i stav.
Na tom mjestu likovi moje priče uskaču u ring...i bivaju ismijani, zlostavljani, prisiljavani da se sjete svog davno odbačenog „robovskog imena“. Svijet koji pred očima nosi mačističke naočale, najbolje vidi – tijela!? Vidi ljepotu ženskog tijela i vidi snagu muškaraca od kojih strahuje; za njega su najprihvatljivije manekenke i bokseri?! Ako ste, recimo Iman Bowie ili Muhammad Ali, bijeli svijet će vas možda i prihvatiti kao svog. Ako ste samo Sulejman, Minka, Almir, Ibrahim, Nermin...meč je drugačiji, runda duža, pravila ne postoje, a sudija je potkupljen?
U januaru 1992., samo nekoliko mjeseci prije početka rata u Bosni i Hercegovini, Muhammad Ali je proslavio svoj 50. rođendan. Meni je danas pedeset i treća. Toliko je imao moj otac kada je umro. Ponekad pogledam snimak onog meča stoljeća i sve sam sigurniji da je Alijev prvi poraz utjecao na moju majku, isporovocirao moje prijevremeno rođenje i ostavio me da povremeno, u licemjerno lice nevidljivih protivnika, viknem – KAKO MI JE IME? Ova drama je taj uzvik, pitanje koje i ne očekuje odgovor. Valja ga izgovarati dugo i tiho, kako se i izgovaraju molitve.
Godina je 2024., a nedaleko od nas, tamo između rijeke i mora, sve se ponovilo. Samo se otac zove Wael Al-Dahdouh, a sinu je ime Hamza. Ne znam da li je prikladno (da nije dovoljno to znam), ali ovu priču posvećujem njima dvojici i djeci Palestine.
NAGRADE:
Internacionalni teatarski festival “Prishtina International Theatre Festival”
-Grand Prix za najbolju predstavu
-Nagradu za najbolja sporedna uloga Dino Bajrović
-Nagrada publike
Međunarodni kazališni festival 48. Dani satire Fadila Hadžića
-NagradaIvo Serdarza ulogu koju je publika najbolje prihvatila Ermin Sijamija
Trajanje predstave: 70 min
Autorski tim
Autor: | Almir Imširević |
Reditelj: | Dino Mustafić |
Dramaturgija: | Vedrana Božinović |
Scenografija: | Lejla Hodžić |
Kostimografijja: | Lejla Hodžić |
Kompozitor: | Damir Imamović |
Saradnica za scenski pokret: | Ena Kurtalić |
Dizajn svjetla: | Moamer Šaković |
Video art: | Zlatan Filipović |
saradnik za arapski jezik i off na arapskom: | Emin Čamo |
oblikovanje lutke Pinokio i dijela rekvizite: | Darko Šobot |
Dizajn plakata: | Branko Vekić |
Fotografija: | Velija Hasanbegović |
Suflerka: | Esmeralda Abdijević |
Lica / Cast
IBRAHIM | ERMIN SIJAMIJA |
OTAC | SLAVEN VIDAK |
MAJKA | VEDRANA BOŽINOVIĆ |
SIN I NERMIN | DINO BAJROVIĆ |
MARIJA | SANELA KRSMANOVIĆ-BISTRIVODA |
MUZIČAR | RASTKO ZEČEVIĆ |
Korištena muzika: Kemal Monteno, Alija Hafizović - HAF „Sarajevo ljubavi moja“, „Pošla Anka na vodu“, narodna uspavanka, Ljubiša Stojanović „Ne kuni me, ne ruži me majko“ |
PRAIZVEDBA 27. 1. 2024. PREMIJERA 31. 1. 2024. |