"Kad čovjek nakupi toliko godina baveći se suštinom prave umjetnosti, a to je za mene bio i ostao teatar, sve drugo na neki način je samo prenošenje te suštine putem modernih medija, filma, televizije i dr. Međutim, miris pozorišta kamera ne može prenijeti, kao ni direktni kontakt s publikom i aplauz. To samo mi znamo koji smo u pozorištu", rekao je Pejaković.
U tom smislu inspiraciju je pronašao u indivudualnoj komunikaciji gdje je pozorište prezentirao drugima, pogotovo onima koji sa pozorištem nikada nisu imali kontakt.
"To je ta moja lična karta koja se zove 'Oj, živote' koju nosim uvijek pored srca. Ona nema rok trajanja, na njoj piše trajno. Sve drugo je prošlo, ostalo u arhivama i fotografijama , a 'Oj, živote' i dalje živi sa mnom", rekao je Pejaković.
U povodu 55 godina umjetničkog rada
