Idiot
Prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog

Idiot Drama

Režija: Selma Spahić
O predstavi

„Mi smo krenuli od misli vodilje Dostojevskog o tome kako je roman pisao o tadašnjoj mladoj generaciji koja ima toliko snage i strasti, a za koju on misli da je beizdejna. Ne htijući da etiketiramo cijelu generaciju mladih ljudi, odlučili smo da sa njima pravimo predstavu, iz njihovog svjetonazora i estetike, da detektujemo da li je u pitanju bezidejnost ili promjena svjetonazora. Sam proces je dijalog generacija, meni lično jako uzbudljiv i nadam se da će i predstava biti. I dalje se radi o romanu “Idiot”, kako ga kritika naziva, “nesavršenom remek-djelu”, i dalje se bavimo pitanjem dobrote u svijetu koji dobrotu ne dopušta, ali to radimo na, za Dostojevskog, neočekivan i nadamo se zabavan način.“ (Selma Spahić)

 

F. M. DOSTOJEVSKI

Fjodor (Fëdor) Mihajlovič, ruski književnik (Moskva, 11. XI. 1821 – Sankt Peterburg, 9. II. 1881). Liječnički sin, poslan na vojnu inženjerijsku akademiju u Sankt Peterburg; kao pripadnik kruga utopijskih socijalista oko M. V. Petraševskoga bio osuđen na smrt i pomilovan na stratištu. Kažnjen na četiri godine robije (Omsk), zatim služio kao degradirani vojnik u Sibiru, a tek mu je 1859. dopušteno nastaniti se u Sankt Peterburgu, gdje se bavio književnim i publicističkim radom. S bratom objavljivao časopise Vremja (1861–63) i Epoha (1864–65), a 1876–77., 1880. i 1881. tiskao svoj Piščev dnevnik (Dnevnik pisatelja). Boravio u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj 1862–63. i 1867–71., prateći politička zbivanja (Francusko-pruski rat, Pariška komuna). Kao publicist polemizirao s utopijama Černiševskog i Dobroljubova te terorizmom anarhista (Bakunjin). U Dnevniku pak propovijedao osvajački panslavizam u povodu Srpsko-turskog rata 1877. i ruskog »dobrovoljačkog pokreta« (polemika s L. Tolstojem). Ruski je narod smatrao »bogonoscem« koji će preporoditi čovječanstvo, a protivio se socijalnome prevratu i pozivao na duhovnu obnovu. Ti su pogledi ušli i u njegova beletristička djela, ali se redovito uklapaju u složene i mnogoznačne strukture romana, koji dopuštaju različita tumačenja: autor pušta raznolike likove da govore »vlastitim glasom« i iznose osebujne filozofske poglede na »prokleta pitanja« koja su mučila Rusiju i čovječanstvo (M. Bahtin naziva njegove romane »polifoničnima«).

Dostojevski gradi romane na fabulama, srodnima europskoj prozi detekcije, vezuje ih za umorstva i sudnice, ali one u biti uvode čitatelja u psihološka i etička pitanja temeljnih likova, često nositelja ideologije. Psihološka pitanja oblikuje unutarnjim monolozima, a idejna motrišta razvija u polemikama, disputima, dovodeći nositelje zbivanja na skupove (»konklave«), u situacije »skandala«, na sudske procese, gdje takvi sukobi dobivaju dramatične oblike. Tim je postupcima snažno djelovao na modernu prozu.

Njegova se proza vezuje za tijekove ruske književnosti i europsku tradiciju. Godine 1844. preveo je Balzacovu Eugénie Grandet. Epistolarni roman Bijedni ljudi (Bednye ljudi, 1846) srodan je Goetheovu Wertheru, ali je intertekstualan u odnosu prema Puškinu i Gogolju; Bjelinski ga je pripisao »naturalnoj školi«, koju se smatra početkom ruskoga realizma. Motivi Dickensove proze imaju posebno značenje za rane novele i »sentimentalne« pripovijesti (Netočka Nezvanova, 1849., nedovršeno), sve do romana Poniženi i uvrijeđeni (Unižennye i oskorblënnye, 1861). Sva ta djela smještena su u prepoznatljiv petrogradski okoliš, pa je Dostojevski jedan od temeljnih tvoraca »petrogradskoga teksta« ruske književnosti. Izdvaja se Selo Stepančikovo (1859), s ruskim vlastelinskim majurom, ali razvijenim psihološkim motivima himbenog ovladavanja ljudima. Zapisi iz Mrtvoga doma (Zapiski iz Mërtvogo doma, 1861–62) nefabularno je djelo, koje tematizira vlastito robijaško iskustvo i niže cio niz »portretnih« studija zločina, ali i etičkih vrlina – s autorovim komentarima. Posebno mjesto pripada monološkoj studiji ljudske egzistencije, polemičkoj prema »usrećiteljima« čovječanstva u Zapisima iz podzemlja (Zapiski iz podpol’ja, 1864). Svjetsko priznanje stekao je roman Zločin i kazna (Prestuplenie i nakazanie, 1866), s optužbom zločinačkog individualizma i završnim pozivom na evanđeosko smirenje. Roman Idiot (1868) uvodi lik povratnika s liječenja, kneza Miškina, koji istinsku kršćansku dobrotu suprotstavlja svijetu himbe, gramzljivosti, grubosti i zločina. Suvremena građa s procesa teroristima oblikovana je u romanu Bjesovi (Besy, 1871–72), koji je ne samo politički pamflet nego i studija o zločinačkom podređivanju ljudske jedinke ideološkomu konceptu (uime stege ubijen je pripadnik prevratničke udruge). Romanu Mladić (Podrostok, 1875) s likom društveno frustrirana mladića opsjednuta idejom obogaćivanja (uzor Rothschild) spočitavana je nedosljednost u skladbi. Uslijedilo je »mnogoglasje« romana Braća Karamazovi (Brat’ja Karamazovy, 1879–80), građena oko ocoubojstva za koji je osumnjičeno ekstatično »vrelo srce« (citira se Schiller) Dmitrijevo, dok Aljoša predstavlja kršćansko smirenje i dobrotu (uz njega je u manastiru »starac« Zosima). Kao ubojica se prema kraju razotkriva njihov polubrat Smerdjakov, ali je intelektualni začetnik bezbožnik Ivan (»Boga nema – sve je dopušteno«). Ivan ipak u raspravi Pro et contra očituje nadmoć nad Aljošom; njemu pripada i Legenda o Velikom Inkvizitoru, koja se temelji na motivu Kristova povratka na Zemlju s osudom vlasti, utemeljenoj na »hljebu, čudu i autoritetu«.

Na Dostojevskoga su se pozivali ekspresionisti u književnosti, freudisti u psihologiji, Berdjajev i egzistencijalisti u filozofiji. Mnogo mu duguju F. Kafka, Th. Mann, A. Gide, M. Proust, L. Andrejev, L. Leonov i M. Bulgakov. »Dramatična« struktura romana činila se pogodnom za dramatizaciju (A. Camus, Bjesovi), a fabule su nadahnjivale i filmske redatelje.

U Hrvatskoj je spomenut već 1849., ali je prevođen, zaslugom mladih »pravaša«, tek posmrtno; prevedena su sva beletristička djela. Motivi iz djela zamjetljivi su u Kranjčevićevoj Viziji (1905), Donadinijevu »đavlu«, Cesarčevim romanima (Sudite me!), »gradskim« novelama i dramskim »rezovima« Glembajevih M. Krleže te u citatima Kiklopa i romanu Never more R. Marinkovića.

 

Rezervacija

Autorski tim

Autor: /prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog/
Režija: Selma Spahić

Adaptacija teksta: Emina Omerović, Benjamin Konjicija i Selma Spahić
Dramaturgija: Emina Omerović i Benjamin Konjicija
Kostimografija: Sanja Džeba
Scenografija: Monika Močević
Saradnica za scenski pokret:  Ena Kurtalić
Kompozitor: Draško Adžić
Muzički aranžman: Mirza Rahmanović-Indigo
Tekstovi songova: Emina Omerović i Benjamin Konjicija
Korepetitorica: Lejla Jusić
Asistentica kostimografkinje: Belma Žiško
Asistentica rediteljice: Ajša Đuherić
Inspicijent: Mustafa Zrnić
Suflerka: Esmeralda Abdijević

Lica / Cast

Lav Nikolajevič Miškin              Dino Sarija
Nastasja Filipovna Baraškova Vanja Đugum Matović
Parfjon Semjonovič Rogožin Igor Skvarica
Aglaja Ivanovna Jepančina    Sara Seksan
Lizaveta Prokofjevna Jepančina        Ejla Bavčić
Ivan Fjodorovič Jepančin       Mirvad Kurić
Ardalion Aleksandrovič Ivolgin Aleksandar Seksan
Nina Aleksandrovna Ivolgina Mona Muratović
Lukjan Timofijevič Lebedev Slaven Vidak
Gavrila Ardalionovič Ivolgin, Ganja Mak Čengić
Varvara Ardalionovna Ivolgin/Pticin, Varja Helena Vuković
Keler Vedran Đekić
Afanasije Ivanovič Tocki Riad Ljutović
Aleksandra Ivanovna Jepančina        Ivona Baković
Adelaida Ivanovna Jepančina Hana Zrno
Jevgenij Pavlovič Radomski Damir Čobo
Ipolit Terentjev           Pavle Novaković
Antip Burdovski Senad Milanović
Vladimir Doktorenko Faruk Hajdarević
Vera Lukjanovna Lebedeva Elma Fetić
Nikolaj Ardalionovič Ivolgin Vedad Čano



Kalendar izvedbi

Rezervacija karata
Rezervacija karata
Rezervacija karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
Rezervacije karata
NPS

Newsletter

Prijava korupcije i nepravilnosti u radu