Loading
Skip Navigation LinksHome // Balet // Historijat Baleta

DIRA SRCE,
POKREĆE DUŠU,
RASPLAMSAVA MAŠTU ...

Balet ima manje izražajnih mogućnosti nego jezik i muzika, ali može biti isto toliko, a možda i u većoj mjeri, izražajan i sugestivan. Pod  jednim uslovom: da bude savršen... Balet je u nezavidnom, ili srećnijem položaju, on je ili savršenstvo ili promašaj. Od baleta uvijek zahtijevamo najviše. Kao od poezije.

                                                                                                                        Meša Selimović


Od osnivanja Narodnog pozorišta u Sarajevu, 17.11.1919. godine, u razdoblju između dva svjetska rata i do 1946. godine, Balet kao samostalno tijelo Narodnog pozorišta nije postojao. Međutim, još od kraja XIX stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata u Sarajevu gostuju različite teatarske trupe i ansambli iz Austrije, Mađarske, Njemačke i susjednih zemalja. Vrijeme između dva svjetska rata pamti također i brojne susrete sarajevske publike sa opernim i baletnim ansamblima iz Zagreba, Beograda, Ljubljane i Osijeka. Na radost publike, naš grad su također posjećivali baletni umjetnici iz velikih kulturnih centara Rusije, Španije, Francuske, Poljske, Bugarske i Njemačke.
Tako je, Balet Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb gostovao 1921., 1924., 1925., 1928. i 1930. godine, a Opera i Balet Narodnog pozorišta Beograd 1925., 1935., 1937., 1938., 1939., 1940. i 1949. godine. Osječka opereta gostovala je 1922., a Opera Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane 1926. i 1927. godine. Ljepotu rado očekivanih nastupa i baletnu igru u Sarajevo su donosile i međunarodne grupe: Fantastični balet Luje Filerove iz Pariza – 1931.; Španski balet Bonifačija iz Barselone -1932; Bugarski Narodni balet – 1937-i Poljski balet Parnel – 1938. godine.  U isto vrijeme, održavani su i samostalni koncerti i baletne večeri umjetnika međunarodne reputacije. Bili su to odlični solisti ruskog baleta, a sa njima i prvi značajni domaći umjetnici: Marija Jurjeva, Margareta Froman i Maksimilijan Froman, Nina Kirsanova, Marina Olenjina, Olga Solovljeva, Jelisaveta Nikolska, Janja Vasiljeva, Anica Prelić, Mia Čorak-Slavenska, Nataša Bošković, Aleksandar Fortunato, Anatoloj Žukovski…
U istom razdoblju u Sarajevu je ponikla i naša prva profesionalna balerina  - Riki Levi. Kao talentirana i perspektivna učenica jedne baletne škole iz Zagreba, svoje sugrađane je prvi put obradovala lijepim nastupom 1920. godine, a potom 1923. kao uspješna učenica baletne škole u Beču. U Sarajevu je ponovo nastupila 1925. godine kao cijenjena  solistica Baleta beogradskog Narodnog pozorišta. Svojim solističkim koncertom, avgusta 1926. godine, publici se predstavila sa nekoliko numera iz popularne baletne literature.
Sa navikavanjem naše publike na balet kao novu i nepoznatu umjetnost, sazrijevala je i želja i potreba Narodnog pozorišta za formiranja svoga baletnog ansambla. U tom nastojanju, zabilježeni su i neki neuspjeli pokušaji. Ipak, pri Društvu prijatelja umjetnosti Cvijeta Zuzorić, decembra 1934. godine, osnovana je Ritmičko-baletna škola. Školu su do jeseni 1936. vodile učiteljice ritmike i plesa Antoaneta Raguž i Marga Hempl, a zatim ruska balerina Maša Arsenjeva-Igneva i Margarita Hempl, do proljeća 1941. godine, kada je rad Škole prekinut. Iz Škole su izašli i budući članovi Sarajevskog baleta: Nevenka Đoković-Petrović, Sofija Cvijanović, Zinaida Samokovlić, Inge Tudaković-Jakić, Danica Đoković-Petrović, Vuk Krnjević i dr.
Pomenuta gostovanja stranih ansambala i solista, zatim prvi domaći pokušaji i koncerti nastavnica i polaznica Škole Cvijeta Zuzorić, stvorili su klimu u kojoj je, paralelno sa osnivanjem Sarajevske opere 1946. godine, za potrebe izvođenja prvih opernih predstava, formiran i mali baletni ansambl Narodnog pozorišta. Za avanturu osvajanja u to vrijeme ne mnogo poznate umjetnosti igre, pored pomenutih polaznika Baletne škole Cvijeta Zuzorić, iz gradskih folklornih društava u prvi ansambl se uključilo nekoliko radoznalih i oduševljenih djevojaka i mladića (Desa Tišma, Otilija Likar, Hajrudin Hadžić, Sreten Ninković i dr. ). Njihov prvi javni nastup bio je 9. novembra 1946. u operi Prodana nevjesta. U dvije naredne sezone, oni su igrali baletne numere u operama Rigoleto, Evgenije Onjegin, Karmen, Ero s onoga svijeta i Carska nevjesta. Njihov koreograf je bio Eduard Venier, plesač iz Zagreba, koji je sa Ubavkom Milanković činio jedini solistički par mladog ansambla. Ovo dvoje umjetnika su bili i prvi pedagozi Odsjeka za balet Srednje muzičke škole. Odsjek je krenuo sa radom septembra 1946., a potom prerastao u Srednju stručnu baletnu školu. Međutim, zbog bojazni od stvaranja viška igrača, Škola je već početkom 1952. ukinuta. Njenu funkciju-školovanje kadrova za potrebe baleta-nastavlja Baletni studio pri Narodnom pozorištu, osnovan 1953.
U sezoni 1948/49. Balet je imao pomenutog koreografa, dvije solistice - Ubavku Milanović i Ivanu Andrijašević i trinaest članova baletnog hora. Pod dirigentskom palicom maestra Ivana Štajcera, ovaj ansambl će u decembru 1948. održati zanimljivo Baletno veče. Bio je to bogat program klasičnih i karakternih igara i svojevrsni ispit igračkih mogućnosti svih članova, među kojima se već izdvajaju Dragica Elez, Otilija Likar, Neda Pavela, Nevenka Đoković-Petrović, Desa Tišma, Tilda Antunović, Ibro Paralović, Nikola Đokić i dr. Svoju uigranost i polet oni će provjeriti ponovo maja 1949. godine čočečkim plesovima u operi Koštana.
U septembru iste godine, Balet dobija bitna pojačanja.
U Sarajevo dolazi Jitka Ivelja, solista, pedagog i koreograf i postaje prvi šef Baleta. Helena Uhlik-Horvat je solistica i kostimograf, a Franjo Horvat, solista, pedagog i koreograf. Zajedno sa novim pojačanjem (Muris Muftić, Srećko Ćurić, Fehim Babić), mladi ansambl će se već u novembru predstaviti u operi Knez Igor, baletnom numerom Polovjecki logor
Od tada se vrše iscrpne pripreme kako bi se realizirala prva samostalna premijera koja je za mladi ansambl, koji sada broji trideset članova, novi i najveći stimulans.
U Sarajevskoj operi je tada djelovao hrvatski kompozitor i dirigent Boris Papandopulo. On je u saradnji sa čuvenom ruskom balerinom, tada pedagogom i koreografom iz Beograda- Ninom Kirsanovom, koja je istovremeno bila i libretista i koreograf  Žetve, realizirao prvi balet na sceni Narodnog pozorišta. To, da je upravo domaće djelo označilo pravi početak postojanja Sarajevskog baleta, karakteristično je i veoma značajno za dalji razvoj mladog umjetničkog kolektiva.
Gradeći muziku na motivima i elementima tradicionalnog narodnog melosa, Boris Papandopulo je dao koloritno, ritmički i dinamički zaokruženo djelo… Koristeći mogućnosti troje iskusnih solista (Jitka Ivelja, Helena Uhlik-Horvat i Franjo Horvat) i neiskusnog ansambla, oslanjajući se na motive narodnih igara koreograf Nina Krsanova je napravila zanimljivu i gledanu predstavu.
I tako, praizvedbom Žetve, 25. maja 1950., počinje uzbudljiva historija Sarajevskog baleta… Ansambl ubuduće doživljava svoju evoluciju, osvaja repertoar, postaje ravnopravno baletno tijelo u širim okvirima... po svom programu i repertoaru dobija i karakteristične osobenosti. Dugo godina potom ostaće cijenjen i prepoznatljiv u pojmu Sarajevski balet*1.
Od Žetve do Pulčinele - na putu dugom pola stoljeća, Sarajevski balet ima iza sebe 126 premijernih izvođenja, praizvedbi i obnova… Osamnaest djela je postavljano i obnavljano više puta. Ohridska legenda, Labudovo jezero i Žizela postavljani su četiri puta, Romeo i Julija i Kopelija tri puta, te po dva puta Šeherzada, Španski kapričo, Licitarsko srce, Bahčisarajska fontana, Frančeska da Rimini, Bolero, Čudesni mandarin, Na plavom Dunavu, Rapsodija u plavom, Pepeljuga, Uzaludna predostrožnost, Posvećenje proljeća i Karmen.
Repertoar su činila djela i domaćeg i svjetskog baletnog stvaralaštva – klasičnog i savremenog. Ipak, posebna pažnja u formiranju repertoara poklanjana je domaćim djelima i praizvedbama. Izvedena su djela blizu 100 kompozitora, među kojima i dvadesetak autora iz BiH, Hrvatske, Srbije i Slovenije. Praizvedbe koje su postavili ključni koreografi Kuće, bile su i važne datumske predstave. U tom smislu izdvaja se balet Satana Vojina Komadine. Nastao na inicijativu ansambla,  Satana je ujedno i prvi balet bosanskohercegovačkog autora. Ova vrijedna stvaralačka orijentacija nastavljena je i kasnije. Isti kompozitor je za 25. rođendan Sarajevskog baleta napisao muziku za balet Hasanaginica, a za 40. rođendan komponovao je balet Derviš i smrt.
Naravno, ne može se umanjiti značaj koji u repertoaru i afirmaciji ovog dugo godina respektovanog umjetničkog kolektiva imaju i ostale praizvedbe. Pored tri baleta Vojina Komadine, tu su i baleti Žetva i Intermeco Borisa Papandopula, zatim Leptirica i mjesec Krste Odaka, Kontrasti i Grozdanin kikot Daneta Škerla, Edip Silvija Bombardelija, Adam i Eva Zorana Hristića, Prizivanje Peruna Rade Nuić, Miris kiše na Balkanu Igora Kuljevića i Moja zemlja na muziku Erika Bretona i Josipa Slavenskog…
U godini proslave zlatnog jubileja, uprkos nedovoljnosti plesačkog kadra, balet Pulčinela se najavljuje kao dokaz vitalnosti kolektivne stvaralačke želje i trajne namjere sadašnjih umjetnika da se naše baletno stvaralaštvo unapređuje uprkos vidno škrtoj i sebičnoj realnosti.
…Najveći broj izvođenja i na matičnoj sceni i na gostovanjima, zabilježile su predstave Žizela, Romeo i Julija, Labudovo jezero, Ohridska legenda, Bolero, Karmina Burana, Satana itd.
Presudan uticaj na puni stvaralački razvoj i afirmaciju mladog ansambla imala je pedagoška i koreografska djelatnost Franje Horvata, šefa Sarajevskog baleta od 1952. do 1962. godine. Obdaren čudnom energijom, ovaj neumorni stvaralac je radio na neprestanom školovanju i tehničkom usavršavanju ansambla i solista. Ostao je zapamćen i kao pedagog od discipline i šef čvrste ruke. Iz njegove škole izašli su sjajni umjetnici i brojni članovi baletnog hora: Muhamed Imanić, Suada Kavazović, Minka Kamberović, Nedžad Potogija, Aleksej Ivanovič-Judenić, Dragan Tičić, Fejzo Osmanović, Mladenka Langhofer, Paša Hafizović i dr. Zahvaljujući upravo njemu prva decenija djelovanja Sarajevskog baleta obilježena je velikim rezultatima. Zato se ovaj plodni i ulazni period razvoja naziva “Horvatovim razdobljem”. Pored očitih pedagoških rezultata, njegovo djelovanje je ispunjeno inventivnim koreografijama. Horvat je, tokom dvanaestogodišnjeg rada u Sarajevu, postavio 24 djela, predstavljena i 19 premijera. Bavio se prvenstveno klasikom, čistom ili onom koja je bila pod uticajem neoklasicizma i folklora.
Nakon prelaska u Split, Horvat je kao gost 1967. godine postavio drugo Ekovo djelo na sarajevskoj sceni. Bio je to Huan od Zarise, predstava koju su kritičari proglasili neosporno velikim trenutkom u povijesti našeg Baleta.
Pored toga, on je još pet puta obnavljao svoja najbolja ostvarenja Ohridsku legendu Stevana Hristića (’65; ’82. i ’85.), ), te Romea i Juliju Sergeja Prokofjeva (’65. i ’86.) – “jedan od njegovih najvećih uspjeha u razvojnoj liniji ansambla.” Kao repertoarna konstanta i djela kojima se naše Pozorište i kasnije vraćalo, upravo ovi veliki baleti su od ansambla napravili cijenjneo umjetničko tijelo i otvorili mu vrata brojnih scena širom Bosne i Hercegovine. Na scenama bivših jugoslovenskih republika i inozemstva ova dva popularna djela izvedena su 52 puta.
Ipak, prvo izvođenje Ohridske legende iz 1953. godine “požnjelo je najviše uspjeha i komplimenata”. Nadahnut motivima makedonskog folklora, balet Ohrodska legenda, koji spada u klasiku naše baletne literature, ostvarenim je u bujnoj ritmičkoj i melodijskoj formi... Nakon ovog prvog velikog uspjeha ansambla, Horvat 1957. godine stavlja pred Balet novi, veliki zadatak. To je Romeo i Julija, na muziku velikog klasika našeg stoljeća – Sergeja Prokofjeva, jedno od najsnažnijih i najcjelovitijih ostvarenja našeg vremena… Upravo baletom Romeo i Julija stavio se u sami vrh vodećih izvođača ovog djela, ostvarujući zanimljivu i originalnu redateljsku koncepciju, sa izraženom lirskom ljepotom u scenama ljubavi i dramatikom u scenama umiranja. No, najzaslužniji u ovoj dimenziji kreacije bili su nosioci naslovnih uloga – Katarina Kocka i Antun Marinić. Balet je kasnije mijenjao protagoniste, ali je zahvaljujući svim vrijednostima njegovog izvođenja, ostao na repertoaru skoro trideset godina i dobijao aplauze i pohvale gdje god je predstavljen.
Osim o ovim nadahnutim ostvarenjima, kritika je veoma pohvalno pisala i o postavkama: Abraksasa Vernera Eka, kao o “evropskom nivou umjetničkih dometa Horvata”. Zatim o koreografiji Labudovog jezera, krupnom koraku u razvoju Baleta, te o Licitarskom srcu, Boleru, Frančeski da Rimini, Ljubavi čarobnica, Fantastičnom magazinu, Uspavanoj ljepotici, Pepeljugi, Kopeliji, Leptirici i mjesecu, Koreografskim  sekvencama, Đavolu u selu. Kritičari su, kao izvrsne kreacije, ocijenili i njegove baletne numere u desetak opera. Zahvaljujući životnosti Horvatovih glavnih predstava Sarajevski balet će uspješno djelovati više godina. Potom će dolaziti u krize i stvaralačke teškoće, uobičajene u životu svih umjetničkih kolektiva. U godinama lutanja i traganja za pravim izrazom, rad se krajem šezdesetih godina pomalo već zamorenim ansamblom nastavit će njegovi pouzdani i agilni protagonisti. Prvi je Slavko Pervan, višegodišnji prvak, potom pedagog i koreograf, te šef Baleta od 1975-1978. i od 1980-1983. Drugi je Dragutin Boldin, gost iz Njemačke, koji je sredinom pedesetih godina bio vrsni solista mladog Sarajevskog ansambla.
Veoma prisutan u jugosovenskom baletnom stvaralaštvu Slavko Pervan ima posebno mjesto u razvoju Baleta matične kuće. Sarajevu je posvetio maltene čitav plodni i sadržajni stvaralački vijek. Kao interpret vodećih solističkih rola i odličan partner Pervan se odlikovao “finim i plemenitim zračenjem sa scene svog cjelovitog lika”. Krasila ga je otmjena “personalnost na sceni, izražajnost i zrelost u tumačenju” najsloženijih uloga klasičnog i modernog repertoara: Princ Florimont (Uspavana ljepotica) Marko (Ohridska legenda) Franc (Na plavom Dunavu), Carević (Žar ptica), Prince Zigfrid (Labudovo jezero) Princ Albert i Hilarion (Žizela) Danilo (Kameni cvijet) Tankred (Dvoboj) Ribar (Zlatna ribica) Nurali i Vaclav ( Bahčisarajska fontana) Momak (Nina), Palemon (Ondina) i dr. Kritika je po umjetničkoj ekspresivnosti kao naročito vrijednu i cjelovito ostvarenu izdvojila njegovu kreaciju Merkucija u Romeu i Juliji.
Ali, u umjetnosti igre, koreografija je Pervanova ostvarenija ljubav. Poznat “po smjelosti, hrabrosti i do stvaralačke drskosti”, kako je za njega napisao Vlajko Ubavić upravnik Narodnog pozorišta, ovaj umjetnik koreografije i baletne režije razvoju našeg baleta najviše je dao stvaranjem domaćih djela i transponiranjem literaturnih predložaka u baletni scenski izraz. Pravi primjer u tome je Grozdanin kikot. U ovom značajnom djelu on je “jasnom, upečatljivom režijom i igračkim sredstvima ispričao tragediju seoske djevojke”, “uz vješto primjenjivanje folklornog blaga i vanredno korioštenje likovnih elemenata sa stećaka, utkanih u pokrete igrača... Njihov vrhunac je dostigao praizvedbom Satane. Ovoga puta, Pervan je Balet suočio sa novim zadatkom, sa novim načinom izvođenja i interpretacijom igre na savremenu, mjestimično avangardnu muziku… Ovim djelom Balet usvajan novi stil interpretacije i stiče fizionomiju svestrano oformljenog ansambla. Sadržajno i formom zaokružena i atraktivna baletna predstava Satana je njegovo najhvaljenije djelo. Igrano je dvadeset tri puta u inostranstvu (Belgija, Hrvatska, Italija, Mađarska, Slovenija, Turska) i na svim domaćim baletnim festivalima i smotrama.
Intenzivna koreografska stremljenja na različitom, a u osnovi profesionalnom i originalnom umjetničkom nivou, Pervan je dokazao praizvedbama: Edipa, inspirisanog starogrčkim mitom; Hasanaginice, baletne drame prema motivima narodne balade; premijerom Sokolja i Miruše Akila Kocija, harmoničnog spoja klasične, moderne i folklorne igre, zatim  praizvedbom Adama i Eve, samosvojnog artističkog  prevođenja složene Krležine dramske strukture u baletni medij. Potom dolazio do praizvedbe Miris kiše na Balkanu, inspirisanog istoimenim djelom Gordane Kujić, biografskim romanom o našoj prvoj balerini Riki Levi… Miris kiše na Balkanu je bogata baletna freska – omaž predstava raskošne ljepote…
Od prve koreografije na matičnoj sceni: Kontrasti 1968. do Mirisa kiše na Balkanu 1991., Pervan je postavio osamnaest premijera, odnosno  dvadeset četiri baleta i više uspjelih numera u operama. Nerijetko, u nezavidnim  izvođačkim i kadrovskim uvjetima, široko koreografsko znanje i scensku umješnost provjeravao je i dokazivao inventivnim postavkama klasičnih baleta i neoklasičnog repertoara (Esmeralda, Ščelkunčik, Petar Pan, Igra karata, Na plavom Dunavu, Poziv na ples, Španski kapričo, Valpurgijska noć, Rapsodija u plavom, Folk-simfonija, Simfonija, Serenada, PaganiniSpartak i Pepeljuga).
Pored desetine koreografija na scenama Ljubljane, Skoplja, Prištine, Splita, Novog Sada, zatim na televiziji, vrijedan je pažnje još jedan Pervanov koreografsko-redateljski podvig. To je praizvedba mjuzikla Kosa Galopa Mek Dermota, u produkciji Kamernog teatra ’55. Ova “hit” predstava je igrana u najtežim ratnim uvjetima, od premijere održane novembra 1992. pa gotovo do kraja rata. U suradnji sa Markom Vešovićem, Kaćom Dorić i Muhamedom Imanićem, Pervan je stvorio, kako reče Gradimir Gojer “predstavu-čudo”. Kosa je bila, nastavlja isti kritičar, “komunikacijska povratna sprega između stotina djevojaka i mladića kojima mladost prolazi u krvavoj stvarnosti najkrvavijeg rata u povijesti  i umjetničkog fatuma današnjice...”. Snažan doprinos velikom uspjehu  ovog popularnog mjuzikla dala je i grupa odvažnih umjetnika i članova Sarajevskog baleta: Mircea Hurdubae, Mensud Vatić, Jelena Solarić, Emira Šahinpašić, Adnan Đindo, Irma Ugrinčić, Lejla Nezirović, Sanja Hasagić i Selma Štrbo.
Treći koreograf, vrlo značajan za više uspjeha Sarajevskog baleta bio je Dragutin Boldin. Ovaj vrsni tumač uloga princa Zigfrida, Marka, Gireja, Čavola, Kopelijusa, Čančeta Malateste i soliste u Boleru, koreografisao je kao gost od 1969-1990. godine, osam premijera, odnosno četrnaest većih i manjih baleta. Njihovim postavljanjem, on je donio, do tada kod nas nepoznat,  interpretativni stil i jezik suvremene baletne umjetnosti. Zato je njegov sarajevski opus duboko utkan u biće našeg baleta unaprijeđenog njegovim vrijednim koreografskim kreacijama. One od tada primijetno profiliraju repertoar koji sve više čine ostvarenja bliska trendovima modernne baletne igre i aktuelnog evropskog teatra.
O Boldinovoj negaciji špic patike, vrhuncu artificijelnosti baletne igre najbolje svjedoče njegovi bosonogi baleti.
Na prvom mjestu tu je Karmina Burana Karla Orfa. Prosto se nadmećući u davanju najviših ocjena o ovoj predstavi kao ni o jednoj do tada kritika je pisala samo u superlativima. Bila je to lepeza priznanja koja ilustruju brojne izvrsne ocjene i impresije kritičara.
Karmina Burana je “umjetničko čudo”, “svečanost artističkog transa”, “primjer snage sarajevskog umjetničkog zajedništva”, kojim su standardne vrijednosti naših predstava “pomaknute za stepenicu bliže evropskim”. (Gradimir Gojer)
Karmina je “predstava čista radost, radost vida i sluha, oblikovana visokim profesionalnim i iznenađujuće “ujednačenim snagama”. (Nenad Turkalj)
Ona je istinski “teatarski događaj” vrijedan najviših priznanja autorima i izvođačima (Milica Jovanović).
“Još nismo nikada vidjeli Karminu sa toliko ironičnim pristupom u koncepciji.” (Ch. Holler)
Karmina je “sigurno istorijska predstava Sarajevskog baleta, Sarajevske opere i cijelog Pozorišta.” (Branka Rakić)
...Proglašavajući Karminu vrhuncem koreografske maštovitosti, baletni kritičar Milica Zajcev je zapisala da su igrači ovog baleta “pružili nadahnutu, ustreptalu igru, punog srca, ne štedeći ni posljednji atom snage. Njihov lakonogi ples predvodili su iskreno lirski raspoložena Stela Korljan, potresna u partiji slijepe djevojke Kazuko Tsuzurahara i razigrani i mladalački prkosan Emilian Damian.
Jednostavno, svi kritičari bili su složni u ocjeni da je Karmina Burana spektakl koji treba da vidi Europa i svijet.
Na žalost, svijet ovu teatarsku radost nije vidio, tek Grac, Jeruzalem i Cezarea.  Ali, doživjela ju je domaća publika. Naime, Karmina je za sedam godina izvedena ravno 107 puta… Ovako hvaljena, Karmina je bila umjetnički vrhunac svih festivala i smotri na kojima je igrana. Tako je bilo u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu i Dubrovniku, gdje je tamošnji kroničar napisao da takav spektakl “na Držićevoj poljani Ljetne igre nisu imale u svojoj povijesti”. (Ileana Grazio)
U svijetu Boldinove čudne scenske kreativnosti nastalo je i Posvećenje proljeća Igora Stravinskog. Boldin je i tu, “burom bežarovskog žara” potresao gledalište i pružio nadarenoj Ljiljani Perić priliku za vrhunsku kreaciju. Ona je tu šansu iskoristila i plesački zahtjevnu rolu ostvarila u dramatičnom, bjesomučnom i usijanom plesnom tempu. Izvanredno plastična i temperamentna pokazala se i Nermina Hadžirović-Damian, ali i čitav eruptivno probuđeni i moćni ansambl. Bio je to veliki i stvarni uspjeh Baleta, u nekoliko godina evidentne krize igračkog kadra.
Boldinov široki teatarski artizam uspješno se potvrdio i u baletima: Pjesma o mrtvoj djeci Gustava Malera, Kao slavuj sa zuboboljom Erika Satia, Ofelija Hansa Urliha Engelmana, sa maestralnom Eminom Kamberović, Prizivanje Peruna Rade Nuić, neobičnoj plesnoj vizualizaciji drevnih paganskih rituala, te baletu Bolero, živom, vatrenom i nadahnutom kreacijom repertoarnog djela. Bolero, koji se izvodi preko dvadeset godina, magični duh igre, pronio je kroz čitav rat. Bila je to jedina živa predratna predstava malobrojnog, ali neumornog i srčanog ansambla. Njegovi izvođači su bili odlučni da se, baš igrom u Boelru, u vremenu strašnog života, kulturnim otporom bore za opstanak i profesije i teatra i na taj način održe svoje ljudsko i umjetničko dostojanstvo.
Konačno, 21.12.1990. godine u znaku proslave četrdesete godišnjice Baleta Boldin Narodnom pozorištu, kući svoje sretne mladosti, poklanja praizvedbu baletne dramatizacije Selimevićevog romana Derviš i smrt. Postavljanjem ovog djela kompozitora Vojina Komadine, Boldin, koji ima prefinjen ukus i dramsku intuiciju, postiže još jedan vrstan umjetnički rezultat…Osjećajući da se radi o velikom i izazovnom umjetničkom zadatku u kreiranju baleta zdušno su mu pomogli tehnički i glumački izvrsna ekipa i virtuozni Rus Vladimir Gligorjev, tumnač naslovne uloge.
Pored Horvata, Pervana i Boldina, koreografske “kičme” Sarajevskog baleta značajan udio u razvoju baletne djelatnosti kod nas imaju Jitka Ivelja, Ubavka Milanković-Janić i Edina Hadžirović-Papo, kao članovi kuće, a osim njih i i dvadeset dva gosta koreografa.
Djelujući do 1951. godine kao šef Baleta, a do 1955. kao solistica i pedagog Jitka Ivelja je postavila tri baleta (Karneval, Bahčisarajska fontana i Kopelija), a zajedno sa Horvatom Šeherzadu i Baletni divertisman.
Na tom planu, jer je u Kući na Obali provela čitav radni vijek posebno se ostvarila Ubavka Milankovuć Janić. Ova vrijedna i senzibilna solistica, zapamćena po suptilnoj kreaciji Odete u Labudovom jezeru, naročito je zaslužna kao sposoban pedagog, baletmajstor i šef Baleta od 1967. do 1972. godine. Postavila je i pet baleta (Remi, Dvojnik, Salata, Šeherzada, i Crvenkapica) i više baletnih numera u poznatim operama. Po maštovitoj i invetivnoj kreaciji izdvaja se njena koreografija Igre satova u operi Đokonda Amilkara Ponkijelija. Bio je to zaista jedan od, tehnički i interpretativno, nejefektnijih “malih” baleta ansambla i njegovih najboljih solista.                    
Nakon dragocjenih plesačkih iskustava i baletnog pedagoškog rada u Sarajevu i inostranstvu, Edina Hadžirović-Papo je uspješnu koreografsku karijeru  i na matičnoj sceni otpočela 1997. godine. Poslije školovanja na Baletnoj akademiji Agripina Vaganova specijalizirala je i koreografiju na Konzervatoriju Rimski-Korsakov u Sankt Petersburgu. Umjetničku karijeru nastavila je dvogodišnjim radom u Rumuniji, Teatru opere i baleta u Brašovu, a poslije je bila pedagog i koreograf Izraelske operete u Jeruzalemu i gost pedagog Baletne trupe Kibuc
ga’aton. Po povratku u Sarajevo 1996. nastavlja pedagoški rad sa malobrojnim ansamblom. S vrijednim koreografskim iskustvom i znanjem, stečenim u pomenutim zemljama, decembra 1997. godine, na klasičnim osnovama i sa savremenim izrazom, postavlja Slike s izložbe M. P. Musorgskog i praizvedbu baleta Moja zemlja. Kao koreograf istančanog senzibiliteta, na muziku Erika Bretona i Josipa Slavenskog, ovom jednočinkom postiže efektnu stilizaciju bosanskih folklornih i plesnih koraka objedinjenih u baletnom smislu. U maju 1998. godine slijedi inscenacija baleta U vremenu na muziku Morisa Ravela i Manuela de Falje, te veoma popularne repertoarne predstave – Karmen Žorža Bizea i Rodiona Ščedrina.
Mada u skromnim kadrovskim i materijalnim uvjetima, najnoviji period u baletnom životu Sarajeva ova vrijedna i agilna umjetnica obilježava veoma uspješno postavljanjem dva baleta: Dom Bernarde Albe 1999. i Pulčinela Igora Stravinskog 2000. godine. U znaku ove zadnje premijere, Sarajevski balet proslavlja svoj 50. rođendan.
...Do sada je ostvarena najznačajnija saradnja sa Kamernim teatrom ’55, u čijoj se produkciji, po originalnosti i estetskoj ostvarenosti, izdvaja kamerni balet Dubrovački kantuni, libretiste Gradimira Gojera i kompozitora Đela Jusića. Ovo  cjelovito scensko ostvarenje, umjetničkim je konceptom bitno obogatilo baletni život, a požnjelo je već brojne pohvale i na gostovanjima u Podgorici, Parizu, Dubrovniku, Splitu i više bosanskohercegovačkih gradova.
…U Sarajevu je radilo i devet koreografa iz drugih centara bivše Jugoslavije. Najprisutniji je bio Gradimir Hadžislavković. On je tri puta, prema Leonidu Lavrovskom, postavljao Žizelu, te Dvoboj i Čudesnog mandarina, prema Dimitriju Parliću. Hrvoje Ježić je postavio tri baleta: Ana, Impresije i Orfej i Euridika. Vera Kostić je postavila Labudovo jezero i Kameni cvijet. Po jedno djelo postavili su Nina Kirsanova (Žetva), Pia i Pino Mlakar (Danina), Jelena Vajs (Zlatna ribica), Metod Jeras (Nina), Dimitrije Parlić (Dama s kamelijama) i Henrik Nojbauer (Sirano de Baržerak).
…Englez Norman Dikson. je postavio osam djela: Uzaludna predostrožnost Ferdinanda Harolda 1872., koju je postavio i 1989. pod nazivom Vragolasta djevojka; Karmen Žorža Bizea-Rodiona Ščedrina i Simfoniju u C-duru Bizea 1973., Divertimento Rosinija-Britna, Frančeska da Rimini Čajkovskog i Klasična simfonija Prokofjeva 1976., Kopelija Deliba i Silfide Šopena 1968. Četiri baleta postavio je Bugarin Bogdan Kovačev: Na plavom Dunavu, Žar-ptica i Rapsodija u plavom 1963. i Bahčisarajska fontana 1964. Tri baleta postavila je Švicarkinja Nikol Kačivio (Snaga bola, 1996.; Urban Affairs i Opaline 1997.). Ostalih deset koreografa postavilo je po jedan balet: Ruskinja Nina Anisimova (Don Kihot Minkusa, 1966.), Rumunka Silvija Ređep (Žizela, 1974.), Rumun Grigore Vintila (Biseri klasičnog baleta, 1979.), Englez Piter Darel (Labudovo jezero, 1981.), Jpanac Mičito Kataoka (Kreature, 1981.), Bugarin Arsen Gavrilov (Dr. Jojboli, 1983.).
Učenik Franje Horvata i naš sjajni solista od 1964, kada je prešao u Ameriku, Aleksej Ivanovič-Judenič, laureat Međunarodnog baletskog takmičenja u Varni (1970.godine), u okviru premijere Balet na simfonijsku muziku, 1989. godine je postavio dva baleta: Concert grossi 1-D dur  Korelija i Džerminija i Mađarski plesovi Johanesa Bramsa. Njegova supruga, poznata balerina i pedagog-Barbara Sandonato postavila je Concerto E-dur Baha…
Posljednji stranac, koji je do rata napravio veliku predstavu bio je Rus Vladimir Rjabov iz Novosibirska. Godinu dana ranije, u Sarajevo je, iz ovog dalekog grada, došla grupa izvrsnih igrača sa prvacima Tatjanom Kladničkinom i Vladimirom Grigorijevim. Nakon odličnog Labudovog jezera, Rjabov je do samog finala doveo i pripreme Don Kihota. Premijera ovog popularnog baleta bila je već zakazana za 30. april 1992…
Trećeg aprila 1992. godine odigrana je posljednja predratna predstava – Labudovo jezero. I dok je još u sjećanju lebdećih “labudica” odzvanjalo “bravo” i radosni pljesak oduševljene publike, prvi pucnji s brda iznad Sarajeva pokrenuli su nasilno rasulo umjetnika igre na razne strane svijeta. Za neke od njih, na početku teatarskog puta, a za većinu umjetnika na vrhuncu plesnih mogućnosti, raskošno predstavljenih u ovom bijelom baletu, dalje bavljenje igrom preselilo se u san i sjećanje. Ostalo je zapamćeno da su igrali u predstavi koja je stremila visoko i ostvarila se tako blistavo kao malo koja u priči o našem slavljeniku.
Ipak, u najtežim danima rata ostala je da sija neugasla iskra nekad moćnog i velikog ansambla. Ostalo je nekoliko odvažnih zaljubljenica igre i nekoliko srčanih momaka koji su baletne patike zamijenili vojničkim čizmama. Oni su zajedno, kada su to uvjeti dozvoljavali, kao svečani čin života, kao magiju igre, plesali Bolero. Nisu dali da se ugasi njihov trajni san. Nisu dali da utihne čarobna i svevremena Ravelova muzika. Oni su se nadali, spremali i dočekali svoje nove premijere. Prihvatili su koreografa iz Švicarske, vedru Nikol Kačivio, srcem i tijelom odigrali Snagu bola i tako 1997. godine dočekali svoju prvu poratnu “žetvu”. Ona im je donijela nove aplauze, da bi već sutra, s rukom naslonjenom na baletski štap, nastavili vježbati i disati“za taj pakao ili raj... taj balet koji mrzimo, koji beskrajno volimo i bez kojeg živjeti ne znamo”. Baš tako, svojoj dragoj učenici, u jednom svečanom času, napisa veliki Franjo Horvat, jedan od nesumnjivo najzaslužnijih pedagoga, umjetnika u historiji Sarajevskog baleta.
Za pedeset godina djelatnosti Sarajevskog baleta, njegovom scenom prošlo je oko tristo balerina i plesača: pedesetak solista, više od trideset epizodista, preko dvjesto članova baletnog hora i puno polaznika Baletnog studija pri Narodnom pozorištu i učenika Osnovne i Srednje baletne škole u Sarajevu…
Ipak, ne možemo a da ne podsjetimo na one koji su čitav igrački vijek podarili svome Baletu: Ubavka Milanković-Janić, Nevenka Đoković-Petrović, Srećko Ćurić, Muris Muftić, Dragica Elez-Bratić, Katarina Kocka, Antun Marinić, Slavko Pervan, Suada Kavazović, Muhamed Imanić, Emina Kamberović, Nedžad Potogija, Đorđe Milošević, Dragan Tičić, Mircea Hurdubae, Kazuko Tsuzurahara-Mikulić, Joan Magdin, Jelena Šomkereki-Regoje, Davorka Kulenović, Nermina Hadžirović-Damian, Emilian Damian i dr.
Sarajevskom scenom prošao je, duže ili kraće se zadržavajući, i impozantan broj stranaca iz raznih sredina: Jennifer Lowe, Miljenko Vikić, Ivica Ganza, Greta Gadermajer, Nives Zelić, Neda Pavela-Jančić, Gradimir Pankov, Florentina Kristali, Mindora Aliče-Dumitresku,  Silvija Ređep, Mirčea Sučiju, Tatjana Kladničkina, Vladimir Gligorjev, Liviu Apetraie, Oksana Brandibura, Nataša Kirijenko…
Međutim, koliko god su ovi umjetnici plesačkom vještinom i virtuoznošću predstavljali osvježenje i radost publici, Sarajevskog baleta i njegovih najvećijh uspjeha ne bi bilo bez domaćih snaga: solista, prvaka i primabalerina…također i tridesetak vijernih i darovitih članova ansambla. Tu su već pomenuti plesači iz Prodane nevjeste, zatim učesnici Žetve (Srećko Ćurić, Dragica Elez-Bratić, Sutka Riđešić-Petrinić, Fehim Babić, Muriz Muftić, Ibro Paralović, Ljubo Matković, Nevenka Đoković-Petković), te još dvadesetak plesača, koji su na sarajevskoj sceni dočekali penziju…
Među tim posvećenicima umjetnosti igre su: Hajrudin Hadžić, Danica Đoković-Petrović, Vesela Stanišić, Dobrila Simjanović-Divjan, Zlata Pirkić-Vekić, Katica Lukači-Milašević, Fejzo Osmanović, Paša Hafizović-Filipović, Jelena Županić, Gordana Topuzović-Stojanović, Jasna Gradaščević-Popović, Đuka Rađenović-Rustenpašić, Borislava Aleksić-Durić, Savka Utješinović-Imanić, Gordana Magaš, Zlatko Mikulić, Tefeda Abazović, Željka Butorac, Stevan Jankoski, Jelena Solarić, Mensud Vatić, Brižita Karabašić i dr.
Ipak, najblistavije stranice istorije sarajevskog baletnog trajanja ispisali su njegovi prvaci i solisti: Katarina Kocka, Antun Marinić, Emina Kamberović, Suada Kavazović-Mušović, Muhamed Imanić, Nedžad Potogija, Dragan Tičić, Jelena Šonkereki-Regoje, Bahrija Bihorac, Kazuko Tsuzurahara-Mikulić, Ljiljana Perić, Mircea Hurdubae, Joan Magdin…
Pored pomenutih umjetnika iz generacije osnivača Sarajevskog baleta uspjehe vrijedne priznanja ostvarilo je još nekoliko pouzdanih tumača solističkih rola: Nevenka Đoković-Petrović, Srećko Ćurić, Muriz Muftić, Helena Uhlik-Horvat, Dragica Elez-Bratić, Đorđe Milošević, Hajrudin Hadžić…
Među solisticama, čiji su dar i igračke sposobnosti, od polovine osamdesetih godina ispoljene u zapaženim kreacijama složenih i zahtjevnih uloga, a sve su stasale na sarajevskim “daskama”, vidno mjesto ima još nekoliko balerina među kojima je Stela Korljan, a kao izvanredni profesionalci, povremeno i tumači najsloženijih zadataka, dokazale su se: Nermina Hadžirović- Damian, Davorka Kulenović, Nada Belada i Tefeda Abazović.
Dobre kreacije složenih solističkih rola dali su i Zlatko Mikulić, Emilian Damian  i Mensud Vatić, Mihail Matesku, Rares Cimpean Arcadie.
Neposredno pred rat, nesumnjiv doprinos ukupnoj vrijednosti našeg baleta dala je i grupa izrazito talentiranih učenica Baletne škole: Emira Šahinpašić, Irma Ugrinčić, Dalija Imanić i Tanja Belajić. Njihovo mjesto i glavne igračke zadatke preuzele su mlade balerine koje su školu završile u toku rata: Selma Štrbo, Nikolina Petković-Jalovičić, Marijana Urlich, Belma Čečo, Aida Mujčinović, Sabina Sokolović i Samra Mlinar. Tu su i njihove starije kolegice i kolege: Dajana Zilić-Popović, Paula Grubešić-Matescu, Stevan Jankoski, Adnan Đindo, Hariz Šabanović, Jesenko Matković. Veoma je značajan i udio koji su u ostvarenju mnogih baletnih predstava imali pedagozi i učenici redovnih baletnih škola u Sarajevu.  Naime, problem školovanja i osposobljavanja mladih, izvjesne kadrovske obnove Baleta, upornim i strpljivim radom nekolicine baletnih umjetnika, na čelu sa primabalerinom Minkom Kamberović i uz veliku podršku Niže muzičke škole u Sarajevu, značajno je riješen osnivanjem Osnovne baletne škole 1984. i Srednje baletne škole 1989. godine. Rezultat njihova rada jeste pojava nekoliko zaista sjajnih i perspektivnih balerina uoči rata, već uključenih u tekući repertoar. Pored Emine Kamberović, u školama su, kao baletni pedagozi djelovali: Savka Imanić, Borislava Durić, Kazuko Tsuzurahara, Zlatko Mikulić, Muhamed Imanić, Edina Hadžirović-Papo, Irena Kovačević, Davorka Kulenović, Sandra Ahmedagić, a u toku rata i kasnije: Bahrija Bihorac, Đuka Rađenović-Nikolić, Brižita Karabašić, Tanja Belajić i Tefeda Abazović.
…U stvaranju umjetničkog portreta Sarajevskog baleta, velike zasluge pripadaju njegovim inventivnim likovnim stvaraocima, scenografima…Tu je u prvom redu dugogodišnji gospodar sarajevske scene - Veselin Badrov. Njegova prva scenografska baletna kreacija bila je u baletu Kopelija, daleke 1953. godine. U međuvremenu, sve do smrti 1978. ovaj vrijedni stvaralac podario je svom Baletu još 39 scenografija rađenih za 48 premijera i obnova (Romeo i Julija, Labudovo jezero, Žizela, Čudesni mandarin, Kontrasti, Uzaludna predostrožnost, Karmen...) Kreirao je i za Dramu i Operu. Pored scenskih rješenja autor je i devet kostimografija između kojih se izdvajaju kreacije za domaće balete: Grozdanin kikot i Satana. O njegovom radu najbolje govore riječi kritičara Branke Rakić: “Scenograf Badrov pravi mag za ovu nezahvalnu scenu: ostavljao joj je svu dimenzionalnost, ispunjavajući je istovremeno očaravajućim likovnim rješenjima”*2.
Među kostimografima u stopu ga je pratila Helena Uhlik-Horvat. Ona se, nakon kratke karijere lirske baletne solistice u potpunosti posvetila kostimografiji. Kreirala je 39 kostimografija, rađenih za pedeset jednu premijeru i obnovu. Najuspješniji su joj kostimi u: Romeo i Julija, Abraksas, Uspavana ljepotica, Pepeljuga itd.
U grupi “kućnih” scenografa djelovali su: Staša Beložanski, Strahinja Petrović, Karlo Klemenčić. Posebno uspješan i, na svoj originalan način nadahnut bio je veliki slikar Affan Ramić. Stvorio je likovno odgovarajući scenski ambijent i vizuelnu atmosferu baleta Hasanaginica. Ovim umjetnicima se, krajem osamdesetih godina, pridružuje Vlado Poznanović, a u novije vrijeme Boris Čistopoljski sa scenografijom za šest baleta  i Osman Arslanagić…
U svakom slučaju, zbog bogatstva ideja i rješenja, posebno hvale vrijedna je kostimografkinja Vanja Popović. U pogledu saradnje sa Baletom najdostojnija je nasljednica Helene Uhlik-Horvat. Njen kostimografski baletni opus čini ukupno preko dvadeset predstava. U samom vrhu njenog stvaralaštva su kostimografije za niz baleta: Karmina Burana, Hasanaginica, Sokolj i Miruša, Licitarsko srce, Petar Pan, Romeo i Julija, Spartak, Prizivanje Peruna i dr.
Četiri baleta “obukla” je Helena Volfart-Kojović. U novije vrijeme uvijek nadahnuta i umjetnosti kostimografije predana Amela Vilić dobila je brojne pohvale za kostime u baletima: Snaga bola, Urban Affairis, Opaline, Slike s izložbe, Moja zemlja, U vremenu, Karmen.  
Odlično ocijenjena scenografska rješenja dali su i gosti scenografi. Tu su u prvom redu: Dušan Ristić i Miodrag Tabački.
Žetvu je obukla Milica Babić-Jovanović, a Dom Bernarde Albe Amna Kunovac-Zekić.
Od svoga baleta Žetva, pa do 1954. godine, maestro Boris Papandopulo je ostvario četiri premijere i dirigirao balete petorice kompozitora (Papandopulo, Šuman, Korsakov, Lotka, Delib).
Maestro Mladen Pozaić je od 1952. godine, od Licitarskog srca, pa do 1959. godine (Leptirica i mjesec, Čudesni mandarin, Koreografske sekvence) izveo četiri premijere ili djela osam kompozitora (Baranović, Brams, Čajkovski, Gotovac, Odak, Bartok, Grig i Prokofjev).
Maestro Ivan Štajcer, koji je došao u Narodno pozorište 1948. godine s Baletom je stvarao od 1952. godine (Bahčisarajska fontana) do 1974. godine (Dama s kamelijama). U preko dvije decenije, izvjesno najslavnijeg razdoblja Sarajevskog baleta, dao je 18 premijera, na muziku 18 kompozitora…
Jednu premijeru izveo je i dirigent Radivoj Spasić: Ljubav čarobnice Falje i Fantastični magazin  Rosinija i Respigija 1958. godine.
Veoma afirmativan period saradnje sa Baletom maestro Teodor Romanić  je počeo Bolerom Ravela 1957. godine. Saradnja traje do 1972., do Uzaludne predostrožnosti Herolda. O tom svjedoči sedam premijera, deset kompozitora i deset djela.  Međutim, značaj maestra Romanića se uvećava činjenicom da je kao dugogodišnji direktor Opere i Baleta dao snažan doprinos razvoju baletne umjetnosti u BiH.
Dirigent pod čijom je palicom Balet ostvario niz vrijednih rezultata je i Nikola Debelić. Na baletnoj produkciji radio je od prve Žizele, postavljene 1961. godine, pa do baleta Huan od Zarise 1967. godine.
Veoma zaslužan u dostizanju visokog umjetničkog nivoa brojnih premijera je i maestro Miroslav Homen. Kao prvi dirigent, a kasnije direktor Opere i Baleta, međusobnu saradnju poečo je 1968. godine (Kameni cvijet). Ovaj plodan zajednički rad proizveo je 22 premijere, sa 23 kompozitora i djela (Prokofjev, Punji, Bize, Čajkovski, Adam, Geršvin, Hristić, Brams...).
U grupi glavnih dirigenata Sarajevskog baleta je i Marijan Fajdiga. On je počeo 1975. godine sa dirigovanjem Hasanaginice Vojina Komadine. Završio je Kopelijom, nakon čega je karijeru nastavio u Ljubljani.
Rumunski dirigent Ioan Iancu koji je došao u Sarajevo 1990. u nepune dvije sezone, zabilježio je tri dirigentska uspjeha: Derviš i smrt Komadine, Miris kiše na Balkanu Kuljerića i Labudovo jezero, ali i neostvareno izvođenje već pripremljenog Don Kihota.
Sa Baletom su počeli sarađivati i mladi dirigenti: Andrija Pavlič (Orfej i Euridika 1987.) i Mladen Stanković (Vragolasta djevojka 1989., Derviš i smrt 1990. i Žizela 1991.).

*1 Slobodanka Grbić-Softić OSVAJANJE IGRE  Svjetlost, Sarajevo 1986.
*2 Branka Rakić: JUGOSLOVENSKA BALETNA SCENA, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.

HALID KUBUROVIĆ
(Dijelovi teksta preneseni iz knjige “Sarajevska baletna scena 1950-2000”)





POSLJEDNJIH ŠEST GODINA...


Period od 2001. godine, zaključno sa  Labudovim jezerom, koje je izvedeno 14. 06. 2006. godine i bilo veličanstven događaj ukupne kulturne scene u Sarajevu,  je period intenzivnog rada ansambla Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, sa koreografom Edinom Papo. To je vremenski podeok u kome Edina Papo ostvaruje predstave Jabuka, Appassionato, Katarina, bosanska kraljica, Of-Of, i Simha. Kao umjetnički direktor Baleta Edina Papo je realizaciju baleta Vragolasta djevojka, Less Sylphides, Paquita i Labudovo jezero povjerila gostujućim koreografima Vasiliju Medvedevu i Ljubovi Kunakovoj, dok je balet Giselle koreografirala također umjetnička direktorica našeg Baleta. Postoji zajednički imenitelj koreografsko-redateljskog rada Edine Papo za sve predstave, sem Giselle, koja je rađena po klasičnom obrascu (prema: Coralliju, Perrotu i Petipi). Inteligentno, birajući tematske sadržine, vodeći se logikom glazbe, kao temeljnog inspirativnog vrela, u slučaju baleta Jabuka, svojevrsnog autorskog “miksa” glazbe, a kod Appassionata Piacolinom atraktivnom glazbom Edina je Papo prilagođavala autorski, koreografski uklon mogućnostima ansambla Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, koji niti brojčano, a niti kvalitetno nije na razini najslavnijih godina sarajevske baletne trupe.
Međutim, i onda kada je primjenjivala obrazac stilskog pozicioniranja stvari, na način “neoklasike”, kao i onda kada je pribjegavala sintetskim postupcima glede koreografskog “šnita” Edina Papo je uspjela da poluči predstave iznimne scenske ekspresije, ekspliciranja ponajboljih baletnih kvaliteta svoje trupe, vrsne likovnosti...
Možda najznačajniji posao umjetnička direktorica Sarajevskog baleta uspjela je napraviti realizirajući predstave Katarina, bosanska kraljica Jusića-Gojera, te baletni projekat Of-Of.
Prigodom obilježavanja iznimno značajne obljetnice – Pedeset godina umjetničkog djelovanja Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, izveden je balet Katarina, bosanska kraljica.
Kao da je u ovoj predstavi kao koreograf i redatelj Edina Papo nadmašila samu sebe i svom autorskom prosedeu priskrbila medaljon, čija će svjetlost dugo zrcaliti, nakon premijere ali i brojnih izvedbi, koje su se desile kako u Narodnom pozorištu Sarajevo, tako i na gostovanjima (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Rumunija).
Njen suptilni odnos prema povijesnoj temi, originalan prije svega koreografski zahvat u tkivo teme koju je iznimno teško ispričati bez verbaliteta, rezultirao je harmoničnom igrom ansambla, a posebice atraktivnim igračkim partovima Belme Čečo i Mihaila Matescua. Inače je ovaj period obilježen uspješnim tumačenjima niza uloga baletnog repertoara od strane ovo dvoje umjetnika, koji s razlozima “nose” repertoarno liderstvo u ansamblu Sarajevskog baleta posljednjih godina.
Projekat Of-Of je pokušaj da se na motivima etno glazbe napravi suvremena koreografska partitura i događanje koje plijeni, prije svega, svojom snažnom ekspresivnošću, pozicijama igračkih tijela u prostoru, koja su raspoređena egzibicijom vrlo konkretne slikovnosti i ritamske sheme, koja naročito  u elementima sa dostatnom ritamskom utemeljenošću ovu predstavu izvodi na razinu, prije svega koreografskog događaja.
Kao što je Edina Papo golemu pozornost poklonila suvremenom kompozitoru Đelu Jusiću (Katarina, bosanska kraljica), jednako seriozno, a u igračkom smislu za nijansu heretičnije, učinila je svoj plezir partituri Ranka Rihtmana realizujući maštovito i do kraja “vabank” balet Simha, sa strasnim prizorima ljubavi, sarajevskog života, židovske čaršije...
Posljednje godine Edina je Papo kao direktor posvećena radu sa ansamblom na drugim poslovima, uvježbačkog, baletno-korepetitorskog i balet-majstorskog karaktera, rafinirano angažirajući briljantne suradnike u funkciji koreografa i koreo-redatelja.

GRADIMIR GOJER

Balet mjesečni repertoar

<<septembar 2017>>
ponutosričetpetsubned
123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Pratite nas na:

video.pngVideo