Loading
Skip Navigation LinksHome // Drama // Historijat Drame
HISTORIJAT DRAME


OD NUŠIĆA DO DANAŠNJIH DANA ...


Narodno pozorište u Sarajevu svoj osnivački akt praktično “veže” za jedan datum koji je bio dvije godine prije formalnog početka rada Kuće na Obali.
Naime, 05.08.1919. godine Narodna Vlada Bosne i Hercegovine uputila je Ministarstvu prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca predstavku za oficijelno osnivanje teatra.
“Dekretom od 17. XI. 1919. predsjednik Narodne vlade Atanasije Šola osnovao je Narodno pozorište za Zapadne oblasti, kako je bio prvi naziv sadašnjeg Narodnog pozorišta u Sarajevu.” …Društveni dom prešao je u vlasništvo Zemaljske vlade, što je 18. X 1920. zvanično objavljeno u sarajevskom listu Narodno jedinstvo… (Josip Lešić, Sarajevsko pozorište između dva rata).
Prva podjela uloga koja je obavljena bila je ona vezana za inscenaciju Protekcije Branislava Nušića, a prvu svoju predstavu Pozorište je održalo 27.11.1920. godine u Tuzli.
Bila je to predstava načinjena od dvije jednočinke Hasanaginice Šantića i komedije Jedva steče zeta Mišel-Labiša.
Predstava je odigrana u prostorima tadašnjeg hotela Bristol.
Prva sezona Narodnog pozorišta Sarajevo svečano je otvorena 22.10.1921.godine.
Svečanosti otvaranja bile su u znaku pozdravnog govora Branislava Nušića i popraćene muzičko-dramskim programima. U naredna dva dana uz Nušićevu Protekciju izveden i Moliereov Uobraženi bolesnik.
Kompletna povijest Narodnog pozorišta Sarajevo može se vezati, sve do 1946. godine, uz Dramu Narodnog pozorišta, odnosno uz dramski program uopće...
Tek 1946. godine osnivanjem Opere Narodnog pozorišta Sarajevo dolazi do “proširenja djelatnosti”, odnosno, Narodno pozorište Sarajevo od tog trenutka ima sve segmente scensko-muzičkog karaktera.
Povijest Narodnog pozorišta Sarajevo, tako je, dobrim dijelom povezana uz kontinuitete dramskog stvaralaštva, obzirom da je drama sve do 1946. godine, uz neke oblike muzičkog djelovanja, bila temeljna grana ispoljavanja umjetničkog programa Kuće na Obali.
Kada bi trebalo, na neki način odgovarati na pitanje o poziciji Sarajevske drame, odnosno Drame Narodnog pozorišta Sarajevo u ukupnom hodu Narodnog pozorišta u kulturnim kontekstima Sarajeva i BiH treba iskazati, prije svega, naklonost pojmu kontinuiteta.
Jer, svako, iole, ozbiljnije bavljenje i sistematskije promišljanje o teatru u BiH dovešće do histrionskih početaka, koji su prethodili svemu onom što će biti prije 1920. godine.
Bilo bi neozbiljno, u jednom prigodnom tekstu, govoriti o Sarajevskoj drami, isključivo, kroz analizu njenih, evidentnih i nesumnjivih uspjeha, te njenog, izvan svake sumnje, poticajnog karaktera, kada je u pitanju razvoj dramske književnosti i dramskog teatra, ne samo u Sarajevu, već u svim dijelovima BiH.
Ali, u činjenici da od vremena prvih rukovoditelja Narodnog pozorišta: Stevana Brakusa i Branislava Nušića, do danas, Drama Narodnog pozorišta okuplja najznačajnija glumačka imena sa bh. i ex- jugoslavenskih prostora, krije se bitna komponenta vidova kontinuiteta...
Posebno je značajno napomenuti da, poslije Drugog svjetskog rata, a u finom estetskom suglasju sa razvojem Opere i Bleta, Drama doživljava stanovite preporodne dimenzije, a u ozračju općih tendencija društvenoga, nadasve kulturnog uzleta mlade države.
Sarajevska je Drama, u tom dobu bila i uzorom, evidentnim modelom za razvitak, i to i žanrovski i stilski gledano, dramskih teatara u drugim bosanskohercegovačkim kulturnim centrima: Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Zenici.
I na planu odgoja glumačkog i redateljskog kadra ocrtavaju se putanje toga kontinuiteta.

Biti će Sarajevska drama, u pogledu kulturnih kontinualnosti i učilište, možda najveće i najmasovnije za generacije mladih, ali i zrelijih gledatelja koji će ukupni odgojni, duhovni, a zašto ne kazati i “moralni” habitus sticati upravo pod svodom popularne Kuće na Obali.
Uticaj Sarajevske drame na razvoj dramskog pisma kod bosanskohercegovačkih književnika, a u širokom luku od Borivoja Jevtića, do Almira Bašovića, ipak je presudan i jedinstven...
Mnogi pisci, počevši od Skendera Kulenovića i Branka Ćopića, preko Ahmeda Muradbegovića, Miroslava Jančića, Miodraga Žalice, Dževada Karahasana, Uroša Kovačevića, do najmlađih suvremenika nam, gajili su i gaje doličan odnos prema prestižnosti i teatarskoj zamamnosti postavke svoga dramskoga teksta na pozornici centralne teatarske kuće u Bosni i Hercegovini.
Prve decenije djelovanja sarajevskog Narodnog pozorišta obilježene su dominantom neke vrste scenskog tradicionalizma. U takvu, tradicionalizmom opervaženu situaciju, neke tonove suvremenosti (za to doba, naravno!) unosit će redatelj Aleksandar Vereščagin. Međutim, Vereščaginov uticaj nije mogao “poremetiti” dominantne pravce i tonove kojima produkcijom nacionalne drame i jednog tipičnog histrionskog igranja biva opterećen repertoarni odabir.
Kako ističe teatrolog Josip Lešić prvih sezona svoga rada sarajevska je teatarska kuća “još živjela u XIX stoljeću”.
Opereta je žanr koji će se vrlo brzo “udomiti” u sarajevskoj kazališnoj zgradi.
Tako anali kazališnog života u Sarajevu bilježe da već prvih godišta svoga upravnikovanja Dušan Đukić uz uvođenje operete u repertoar, repertoarsku shemu popunjava gostovanjima zagrebačke Opere.
To je i vrijeme gostovanja iznimno poznate i popularne glumice Ljubinke Bobić iz Beograda, a krug publike odan tečevinama hudožestvenika “doći će na svoje” prilikom gostovanja trupe Hudožestvenog teatra iz Moskve.
Đukić je imao stanovitih tendencija i prema intelektualnoj drami, te recentnim događanjima...
U Sarajevu je, zasigurno sasvim dolično predstavio svoje stvaralaštvo i Viktor Bek.
Pripadajući onoj generaciji volšebnika teatra, koji su, zapravo bili i glumci i redatelji, i scenografi i kostimografi, šminkeri i rasvjetljivači, pokazao je Bek stanovito vladanje različitim žanrovskim predjelima, kada je u pitanju dramska literatura...
U drugom mjesecu 1925. godine za upravnika-intendanta teatra dolazi Branislav Nušić. Nušić je, uz intencije da teatar postane kultnim mjestom sveukupnog sarajevskog življenja doveo jednu skupinu glumaca u kojoj će se naći i Avdo Džinović, Milan Vujinović, Vojislav Turinski, Jolanda Đačić, Mila Ercegović...
Kako navode pojedini teatrolozi i povjesničari teatra Nušićevo shvatanje repertoara bilo je u stilu naglašenog poštovanja ukusa publike.
Kompilativnim postupcima između tradicionalnog romantičarskog repertoarnog opredjeljenja i operete, te uvođenja recentne francuske komedije, Nušić će stvoriti i sasvim određenog mjesta za djela suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca.
Predstave u tom periodu režiraju Lidija Mansvjetova i Aleksandar Sibirjakov.
To je i vrijeme kada će doći do podjele teatarskog ansambla na onaj ansambl koji izvodi isključivo operetu, od onoga koji je opredijeljen za dramski repertoar.
Treba naglasiti da u repertoar ulaze i djela ruske “teške”, temeljne klasike, kao što je na primjer Tolstojeva Ana Karenjina.
“Varirajući” repertoarna opredjeljenja prema situaciji sa publikom i njenim ukusom Nušić će operetu smjenjivati dramom, odnosno fokus svoga interesa u repertoarskom smislu okretati prema čisto dramskom tekstu.
Odsustvo publike, financijske teškoće i drugi problemi unutarnje teatarske prirode Nušića će prisiliti da vrši stanovite korekcije kako u ansamblu, tako i u repertoarnom smislu.
Poslije velike krize Branislav Nušić će biti prisiljen da 04.04.1928. napusti Narodno pozorište Sarajevo.
Nušića će naslijediti Mirko Korolija.
S njim će doputovati i grupa glumaca iz Splita.
Tako se formira Narodno pozorište za zapadne oblasti, koje će otpočeti svoje djelovanje Gospođom sa suncokretom Iva Vojnovića.
Režije Nikole Hajduškovića, koji se bavi historijskim tragedijama Laze Kostića, te redateljski rad Viktora Beka, koji će inscenirati Sofokla (Elektra), kao i  prva izvođenja sarajevskih dramatičara Mihajla Mirona, Milana Ćurčića  i Borivoja Jevtića, obilježit će sezonu 1927/28.
Drama Carske kohorte Borivoja Jevtića, koji će inače obilježiti godine rada Sarajevske drame svojim dramaturškim angažmanom, prije svega, bila je zanimljiv dramaturški i dramatski novum u tom vremenu.
Ponovo nastaje era heterogenih repertoarnih opredjeljenja u kojima će se naći, između ostalog i poznati tekst Borisava Stankovića Tašana.
Desetljeće rada teatra u Sarajevu obilježit će dolazak režisera Emila Nadvornika.
Njegova režija Hebelove Judite, kao i ostvarenja hudožestvenika, pa onda Židovskog teatra iz Vilnijusa, na neki način su “uzburkali” sarajevski kazališnu baru.
Odlaskom Korolije sa mjesta upravnika dolazi do osipanja ansambla, koji sada čine uglavnom doajeni. Uz Shakespearea igra se i Ivo Vojnović (Lazarevo vaskrsenje), kao i sarajevski pisci Palavestra, Jevtić i Samokovlija.
Dolazak upravnika Milutina Janjuševića, opet, “okreće” pozornost repertoarnog i interpretativnog karaktera prema predstavama, koje su izrazito “pučki” orjentirane.
Tako će se na repertoaru naći i Ćorovićev Zulumćar, kao i Ogrizovićeva Hasanaginica.
Dolazak zanimljivih glumica, koje će poslije biti stožeri repertoara - Olgice Babić i Irene Astrove omogućit će ambiciozniji odnos prema hrvatskim dramatičarima Krleži (Gospoda Glembajevi i U agoniji) i Jozi Ivakiću (Vrzino kolo).
Povjesničari teatra i teatarski estetičari posebno značajnim smatraju postavke Miroslava Krleže na pozornicu Narodnog pozorišta.
Tendencija igranja klasične i suvremene domaće dramske literature obilježava i narednu sezonu, pa će tako biti igrani komadi Samokovlije, Jevtića, Jungića, Čurčića...
I Hamlet će se tih dana vratiti na sarajevsku pozornicu.
Nakon uspjele inscenacije Viktora Beka, Rade Pregarc će režirati najslavniju Shakespeareovu tragediju 1934. godine. Sa Pregarcom u Sarajevo dolazi i iskustvo njemačke, precizne, recentne teatarske metodologije. Način na koji su igrali hudožestvenici sada se na sarajevskoj pozornici varira i prepliće sa čistom stilizacijom.
1938. godine na sarajevsku pozornicu će se ponovo vratiti opereta. Još po nečemu je ta sezona bila iznimno značajna za povijest Narodnog pozorišta u Sarajevu.
To je prisustvo glumca i redatelja Vase Kosića u procesima repertoarnog odbira, ali i pripreme predstava.
Treba posebno naglasiti Kosićev pedagoški metod, koji će obilježiti veliki dio povijesti Narodnog pozorišta Sarajevo.
Ali, uz repertoarne oscilacije u kojima ima itekakvih lutanja od “temeljne” svjetske i domaće klasike do najjeftinijeg “bulevara”, teško da se može govoriti o nekom ozbiljnijem promišljanju i repertoarne i interpretativne estetske razine.
Već u sezoni 1938/39. upravnik Janjušević će se opredjeljivati mnogo angažovanije za recentnu europsku dramu (Pirandello i Langer), te klasiku (Schiller, Čehov, Dickens)...
1940. godine, uz potporu cijeloga grada, sarajevski teatar slavi dvadeset godina svoga djelovanja. Zanimljivo je mišljenje književnika i kritičara Jovana Kršića koji će o tadanjem teatru zboriti dosta skeptično. On konstatira prisustvo “dobrih pozorišnih ljudi i dobrih glumaca...”. Ali, Kršić je eksplicitan: “ipak nemamo još uvijek dobro pozorište”.
Pred početak Drugog svjetskog rata skupina tada mlađih glumaca predvođenih Jolandom Đačić, Milanom Lekićem, a uz potporu režisera koji su bili skloni radu u okvirima “psihološkog realizma”, uvodi u repertoar Krležu, Kujundžića, Tolera...
Naravno, početak svake ratne stihije “pomete” mnoge uspostavljene sisteme, uzburka kriterije, napravi novu sliku kazališnog vođstva.
Doktor Josip Lešić godine između 1941. i 1945. karakterizira na sljedeći način: “rad sarajevskog Pozorišta pod okupacijom (1941-45.) tekao je rutinski, bez strasti i kreativnog zanosa, u strepnji i neizvjesnosti.
Pa ipak, potrebno je reći, u repertoarskoj politici, među članovima ansambla, pa čak i u upravi teatra, nije bilo šovinističko-rasističkih tendencija. Izbor djela, iako ograničen i sputan, kretao se u okvirima onih tekstova koji, istina, nisu predstavljali otpor fašizmu, ali mu nisu davali ni podršku. Ovome treba dodati da je “jedan dio ansambla, na razne načine, učestvovao u pokretu otpora i pomoći oslobodilačkom ratu i narodnoj revoluciji...”
Pošto je upravnik prof. Milutin Janjušević prvi bio na meti ustaške vlasti, promijenivši ime teatra u Hrvatsko državno kazalište, za intendanta je postavljen Alija Nametak.
Nedugo nakon toga vlast intendantsku stolicu povjerava Ahmedu Muradbegoviću, koji će ovu dužnost obnašat sve do prvih dana oslobođenja grada Sarajeva 1945. godine.
Interesantna je činjenica da u ovom periodu u teatru djeluje čak pet stalnih režisera (Hinko Tomašić, Kalman Mesarić, Lidija Mansvjetova, Vaso Kosić i Nikola Hajdušković).
Ratne godine su publici Narodnog pozorišta Sarajevo, tada preimenovanog u Hrvatsko državno kazalište, donijele susret sa dramama Ahmeda Muradbegovića, Rasima Filipovića, Sulejmana Alečkovića, Abdurahmana i Alije Nametka, Jakše Kušana, Ademage Mešića, Edhema Mulabdića, Adalberta Kuzmanovića, Mile Budaka, Slavka Mindžora, Envera Čolakovića, Safeta Kafedžića, Hamida Šahinovića-Ekrema, a igrale se i tekstovi odličnog hrvatskog pisca Ulderika Donadinija.
Oslobođenje Sarajeva i cijele zemlje donosi nove metamorfoze na svim planovima djelovanja Narodnog pozorišta Sarajevo.
Teatarska zgrada je predata Centralnoj pozorišnoj grupi Bosne i Hercegovine.
Tim umjetničkim tijelom vođstvo su uspostavili Nika Milićević i Skender Kulenović.
Čitavu deceniju kasnije teatrom će dominirati logika i stil takozvanog “socijalističkog realizma”.
Naravno, najviše se igraju djela ruskih pisaca i to onih koji su direktno angažirani Simonov, Ostrovski, Leonov...
Repertoar se formira i na djelima srpske i hrvatske klasike, dramskim tekstovima Sterije, Nušića, Držića...
Neka vrsta konstante toga repertoara je i Krleža. Ali, pojavljuju se i novi dramski tekstovi, pisani manirom toga vremena poput drama Tri svijeta Hamze Hume, Bura pred zoru Drage Mažara, Major Bauk Branka Ćopića.
Zanimljive su pojave repertoarskog karaktera; adaptiranje satirične poeme Zbor derviša.
1946. godina je iznimno bitna godina za Narodno pozoriše u Sarajevu.
Okupljanjem orkestra i hora otpočet će rad muzički segment našeg teatra. To će se desiti premijerom predstave Prodana nevjesta Smetane.
Prva adaptacija teatarske zgrade poslije Drugog svjetskog rata desit će se u sezoni 1951/52. Doba od 1954-1958. godine karakteriše uticaj koje vrše teatarski ansambli Nacionalnog teatra Jeana Vilara iz Pariza, Hudožestvenog teatra iz Moskve, Picollo teatra iz Milana, Zagrebačkog dramskog kazališta koje je u to doba gavellijanstva iznimno progresivan kazališni kolektiv.
1952. godine na čelo teatra stupit će u funkciji upravnika Vlajko Ubavić, koje će ostaviti snažan pečat u kompletnoj historiji sarajevskog i bosanskohercegovačkog teatarskog života.

Profesor Vlajko Ubavić rukovodit će Narodnim pozorištem Sarajevo punih 26 godina, a to će biti vrijeme u kome je teatar gostovao u mnogim teatrskim centrima Jugoslavije, ali i Europe...
Između pedesetih i šezdesetih godina dešava se kao i u većini europskih teatara krupna promjena u repertoarnom pogledu, jer gotovo u pravilu teatri napuštaju logiku “socijalističkog realizma”.
Najsnažniji pečat stvaralaštvu tih godina daju  tadašnji mladi režiseri Vlado Jablan, Boro Drašković, Josip Lešić...
Pod njihovim uticajem, a kao “nalog” vremena u kojem žive na repertoar dolaze djela Brechta, Wiliamsa, O’Kejzija, Millera, Sartrea, Ionesca.
U Kući na Obali igraju se i tekstovi Ostrovskog, Lorke, Čehova, Brechta, Tolstoja...
Karakterističan datum Sarajevske drame je postavka Ćelave pjevačice Ioneska 1950. godine.
Zanimljivo je da je to doba u kome se na pozornicama i drugih bh. teatara, a neminovno i Narodnog pozorišta u Sarajevu, igraju tekstovi koje uglavnom ispisuju teatarski praktičari redateljska i glumačka imena, dakle protagonisti teatra koje možemo uglavnom naći na afišama u onom dijelu teatarskih programa gdje su “rezervirana” mjesta za glumce i reditelje. Kao dramski pisci okušavaju se redatelji Bora Drašković i Josip Lešić, ali i glumci  Safet Pašalić i Miodrag Mitrović.
Pod neminovnim uticajem jednog snažnog liberalnog pokreta u umjetnosti uopće, javit će se niz dramskih pisaca koji će, sve do današnjih dana, ostati uporišta dramskog repertoara u našim teatrima (Žalica, Sušić, Radonjić-Ras, Ibrišimović, Isaković, Stojanović, Jančić, Kovačević...).
Sezona 1968-69. u analima Drame Narodnog pozorišta Sarajevo ostat će zabilježena, prije svega, po jednom projektu eksperimentalne scene Narodnog pozorišta Sarajevo, dramom Henrija Rousseaua Osveta ruske sirotice.
Između 1965. i 1975. godine igraju se komadi Feydaua, Mrožeka, Čehova, Sartrea, Millera, Eugena O’Neilla, Babelja, Gogolja, Gombroviča, ali naravno, kao stanovita konstanta je i Shakespeare.
To je period u kojem svoje mjesto zasigurno nalaze i klasici Marin Držić i suvremeni klasici Meša Selimović i Ćamil Sijarić.
Sjećajući se danas pedesete obljetnice Narodnog pozorišta Sarajevo vrijedi pomenuti repertoarno traganje obilježeno temeljem proze (Kuća oplakana Rodoljuba Čolakovića), te poezije (Kameni spavač Maka Dizdara).
Predstavu Kuća oplakana, koja će proslaviti Narodno pozorište Sarajevo diljem BiH i Jugoslavije dramatizirali su Miroslav Belović i Slobodan Vukovski, a režirao Miroslav Belović.
Kao što je Belović napravio iznimno ekspresivnu, ali i poetičnu predstavu od Čolakovićevog teksta, tako je Tom Durbešić režirao jedan iznimno zanimljiv poetski teatar koji se, na našu žalost, neće do naših dana nikada ponoviti niti u jednaom sarajevskom ili bh. teatru.
Čitava plejada mladih pisaca istražuje, kako  u fenomenu književnosti, jednako i u fenomenu teatra (Miroslav Jančić, Drago Mažar, Alija Hafizović...).
Naravno da je bavljenje suvremenošću bilo dominanta tog kontingenta dramskog pisma, ali se pojavljuju i tekstovi koji se bave prohujalim vremenima u BiH.
Tako ćemo dobiti predstave temeljem tekstova Anđića, (Jedilište i Princip G).
Teatar toga doba “drži” i do svog temeljnog principa da igra i klasične dramske tekstove.
Poznata je postavka Neprijatelja naroda, redatelja Tomislava Durbešića, kojom se Narodno pozorište Sarajevo vraća Henricu Ibsenu.
Poslije iznimno zanimljivih, tragalačkih i inovantnih postavki tekstova Bondovog Leara i Artista Alije Hafizovića, režiser Sulejman Kuposović u sezoni 1979/80. postavlja na scenu kontroverzni tekst Bjesnilo Franza-Xavera Kroetza.
To je i vrijeme kad Kupusović postavlja Braću Karamazove Dostojevskog...
Tragajući po domaćoj baštini Sulejman Kupusović pravi i jedan zanimljiv komedijski broj režirajući  “zaboravljeni” i nepoznati tekst Vaska Hamovića Vukodlaci, koji bi se mogao svrstati u neku vrstu teatarske “naive”...
Iako je dugo godina prisutan na jugoslovenskim pozornicama, tek će u sezoni 1981/82. “dobiti zeleno svjetlo” uprave Narodnog pozorišta Sarajevo: Fadil Hadžić.
Te sezone se igra njegova komedija Češalj, a iste teatarske godine Vlado Jablan postavlja komad avangardnog američkog pisca tog doba, Sama Sheparda Šta se događa na farmi D.
1983. godine na sarajevskoj pozornici će se, nakon evidentnih uspjeha makedonskog redatelja Ljubiše Geogrievskog, posebno sa inscenacijom Krležine Golgote, pojaviti i Goran Stefanovski, do danas najznačajniji makedonski dramski pisac.
Njegova drama Duplo dno tako je zaživjela na našoj pozornici, a već 1984. godine igra se i Sean O’Cesey.
Anali teatarske umjetnosti konstatiraju da Narodno pozorište igra, upravo prema zahtjevnostima ove vrste teatra, kako klasiku tako i suvremene pisce.
Djela Uroša Kovačevića, Slobodana Šnajdera, Miodraga Žalice, Miroslava Krleže “prepliću” se u repertoaru sa djelima Molierea, Čehova, Feydaua, Ibsena, Shakespearea, Bulgakova, Ostrovskog...
Vrlo uspjela sezona bila je ona 1984/85. Tada su izvedena dva iznimno intrigantna teatarska projekta – Hamlet kao autentično, a pomalo i heretično, redateljsko čitanje Tadeuša Minca i Sprovod u Terezienburgu Miroslava Krleže u režiji Miroslava Belovića.
Pokušavajući  da održi fini balans između djela klasičnog i suvremenog repertoara vrijedi zabilježiti da nakon 1985. godine repertoar Drame Narodnog pozorišta Sarajevo biva oplemenjen i tekstovima Slobodana Šnajdera, Duška Kovačevića, Alije Isakovića, Dževada Karahasana.
U sezoni 1985/86. postavljena je Jugoslovenska antiteza makedonskog autora Jordana Plevneša, u režiji Sulejmana Kupusovića, što je bila, svakako, smjela i zanimljiva postavka neke vrste političkog teatra, a potom Drago Boldin režira Marat/Sade. U ovoj predstavi, izrazito istraživačkog karaktera rasnom glumačkom ulogom briljira Reihan Demirdžić.
Nakon toga vrijedi zabilježiti nekoliko predstava koje ni u kom pogledu nisu ostavile ravnodušnim sarajevsko gledalište.
To su: Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića, koje je na scenu postavio Josip Lešić, pa onda Hrvatski Faust Slobodana Šnajdera i Gamlet istog pisca, čime je redatelj Sulejman Kupusović pokazao afinitet prema Šnajderovoj dramaturgiji, ali jednako tako i iznimno suvremeno čitanje tadašnjih društvenih okolnosti u kojima živi sarajevski teatar tih godina...
Iz ovog perioda vrijedi napomenuti da svi kroničari teatra ističu kako predstave Omer Paša Latas pisca i reditelja Duška Anđića, Gamlet Šnajdera i Kupusovića, Roman o Londonu Crnjanskog i Kupusovića, Gospođa ministarka Nušića i Lešića i te kako dobro komuniciraju sa gledalištem, teatarske dvorane su pune, a Narodno pozorište Sarajevo uživa izniman ugled.
1989. godine teatar se obraća velikom srpskom klasiku Bori Stankoviću i mladi redatelj Mirhad Kurić postavlja, možda, i najheretičniju Koštanu.
Rock and roll misteriju Long-play Gorana Stefanovskog iste godine igra Narodno pozorište, a u godini kada će teatar obilježiti sedamdesetu obljetnicu svoga rada i prve predstave održane u Tuzli, sarajevska Drama ostvaruje uistinu veličanstvene Mrtve duše Gogolja. Ovu dramatizaciju Mihaila Bulgakova, na kojoj su radili dramaturg Zehra Kreho i redatelj Dejan Mijač možemo upisati kao jedan od značajnih datuma i evidentnih estetskih povisilica u ukupnoj repertoarnoj slici Narodnog pozorišta Sarajevo.
Kako se približavala 1992. godina, kako je politička pozornica BiH bila sve uzburkanija i kako su nacionalne, a zašto ne kazati i nacionalističke strasti, diktirale mnogo što u društvu i državi, tako se i teatar obraća, sve intenzivnije, dramskom naslijeđu, pa se igraju komadi Na božijem putu Ahmeda Muradbegovića, Čudo u Latinluku Dževada Karahasana i drugi.
U periodu ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i Sarajevu 1992-96. djelovanje u zgradi Narodnog pozorišta bilo je izuzetno rizično obzirom na njenu lokaciju  na koju je granatiranje “s brda” bilo, gotovo pa, prirodna stvar.
Međutim, i tada glumci, članovi Narodnog pozorišta Sarajevo, te redatelj Sulejman Kupusović, intenzivno djeluju u drugim pozorištima, posebno u Kamernom teatru 55, gdje je izveden najveći dio ratnog repertoara.
Posebno su bile popularne predstave koje je postavio redatelj Sulejman Kupusović - Majka Ahmeda Muradbegovića  i Kidaj od svoje žene Rayja Conneyja.
Od 1993-1996. godine, u koprodukciji sa festivalom MESS iz Sarajeva, izvode se Tvrđava Meše Selimovića i Ajaks Sofokla, prva kao redateljska obnova Tahira Nikšića, a druga kao režija Pjera Žalice.
Ni u tim danima, evidentnih opterećenja svakovrsnim ratnim olujama i kako bi pjesnik kazao “pogubom svake vrste”, Narodno pozorište Sarajevo nije prestalo otvarati svoje dveri suvremenom dramskom tekstu. Tako se igraju predstave napravljene prema Hasanaginici Alije Isakovića, ali i Sarajevska trokuka Šemsudina Gegića.
Iznimno zanimljiv, teatarski poticajan i gotovo potpuno van logike dešavanja oko teatra i u društvu uopće, nastaje teatarski projekat Svileni bubnjevi Harisa Pašovića gdje, i ovaj puta Narodno pozorište dejstvuje u suradnji sa festivalom MESS.
Kvartet Heinera Müllera i Fistik Jurislava Korenića i Reihana Demirdžića pružit će prigodu mlađim redateljima da se iskušaju na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Svojevrstan tragalački odnos prema teatru iskazuje se i u projektima Šemsudina Gegića Genetski ples, kao i u predstavi Zlatni vječni ornament redatelja Harisa Pašovića, također ostvaren u koprodukciji sa MESS-om.
U 1997. godini igraju se predstave Derviš i smrt Meše Selimovića, u novoj, autentičnoj režiji Sulejmana Kupusovića, Shakespeareov San ljetne noći u režiji Admira Glamočaka, kao i Generalijum Alije Isakovića u Kupusovićevoj režiji.
Ogrizovićeva Hasanaginica, koja će te godine imati veći broj svojih verzija u Narodnom pozorištu Sarajevo, pojavljuje se ne samo u redateljskom, nego i u adaptatorskom, novom “čitanju” Mustafe Nadarevića.
1998. godine teatar će imati iznimnu dozu senzibiliziranosti za dramsku klasiku.
Tako se igraju Držićev Dundo Maroje u režiji Gradimira Gojera, Büchnerov tekst Leonce i Lena u režiji Manfreda Webera, te Moliereov Amfitrion u režiji Ivice Kunčevića.
Na samoj pozornici postavljajući i glumište i gledalište Dino Mustafić postavlja Koltesov tekst Roberto Zucco.
U narednoj godini Drama Narodnog pozorišta nastavlja sa stanovitim traganjem po literaturi Büchnera.
Naime, neka vrsta koncepta i istraživačkog teatra nakon predstave Leonce i Lena prenosi se na novi projekat – Woyzeck, a u istoj sezoni, od dramske klasike igra se i Čehovljev Galeb, u režiji Admira Glamočaka, dok će Sulejman Kupusović ostvariti iznimno gledanu verziju Samokovlijine Hanke, te izvojštiti novo čitanje Baš-Baščaršije Miroslava Jančića, drugo po redu u istoriji Narodnog pozorišta Sarajevo.
U ovoj godini umjetničko vođstvo teatra bilo je iznimno “izdašno” kad je u pitanju teatarsko istraživanje i svojevrsni eksperiment, tako da se postavljaju tekstovi Koltesa (U samoći pamučnih polja u režiji Hervea  Loichemola) i Fellinija (Ulica u režiji Gojka Bjelca).
Naredna godina donosi trećeg Büchnera na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo. Manfred Weber režira Dantonovu smrt.
U toj godini teatarski poticajna je bila i suradnja sa redateljem Alešom Kurtom koji režira Sangvinijevu adaptaciju Ariosta, Orlando Furioso.
Predstava Nathan mudri doživjet će svoju vizualizaciju u režiji Ozrena Prohića.
U 2001. godini počinje suradnja sa Abdulahom Sidranom, koja je nastavljena do današnjih dana... Elmir Jukić režira predstavu U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce.
U isto doba igra se i kultna predstava Narodnog pozorišta Sarajevo Omer-paša Latas Duška Anđića, u obnovi Josipa Pejakovića...
U toj godini i Hamlet će ponovo zaživjeti na sarajevskoj pozornici, ovoga puta u režiji Dubravka Bibanovića.
Popularnu komediju Luda lova Rayja Conneyja režirao je te godine Sulejman Kupusović.
U 2002. godini Drama Narodnog pozorišta Sarajevo izvest će suvremeni dramski tekst Filipa Šovagovića Ptičice u režiji Ozrena Prohića, a Sulejman Kupusović, u okviru male scene, režira Partiju remija Coburna.
Iznimno brojnu produkciju Drama Narodnog pozorišta Sarajevo imala je 2003. godine kada se od klasičnih tekstova igraju Tvrđava Meše Selimovića u režiji Sulejmana Kupusovića i Mjera za mjeru Shakespearea u režiji Aleša Kurta.
Mladim redateljima Branku Vekiću i Almi Bećirović povjeravaju se projekti Svila, odnosno Top Girls, autora Bariccoa i Churchilla, na seceni En Face – nekoj vrsti tragalačkog prostora, a u okviru iste scene Riad Ljutović će izvesti autorski projekt Pomračenje.
U “izmještenom” prostoru dvorane Bošnjačkog instituta biće postavljena Horozovićeva groteska Soba u režiji Gradimira Gojera.
Iste godine, po drugi put Elmir Jukić režira na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Bila je to prva dramska vizija planetarne tragedije u Srebrenici. Tekst Almira Bašovića Priviđenja iz srebrenog vijeka zadržao se na našoj pozornici do današnjih dana...
Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Dritera Kasapija i Pobuna u Narodnom pozorištu, autorski projekat Harisa Pašovića, obilježit će stvaralaštvo Sarajevske drame u 2004. godini.
Te godine, iskusni redatelji Aleksandar Jevđević  i Petar Veček režiraju Elektru Danila Kiša, odnosno Čehovljev Višnjik.
Dramskoj klasici, a preko Krležinog Kraljeva, u režiji Gradimira Gojera i Čolakovićevoj Legendi o Ali-paši u dramatizaciji i režiji Sulejmana Kupusović, vratit će se Narodno pozorište, posvećujući praktično gotovo integralnu 2005. godinu...
Jedan suvremeni (Prvi put s ocem na izbore, Sidrana, u režiji Jukića) i jedan klasični tekst (Rodoljupci, Sterije, u režiji Gojera) bit će projekti kojima je Drama Narodnog pozorišta Sarajevo, uz, naravno, kontingent repriznog repertoara bila prisutna u 2006.  u teatarskom prostoru Bosne i Hercegovine i regiona.
Vrijedi zabilježiti da je ansambl Drame Narodnog pozorišta Sarajevo realizirajući složene zadatke prezentacije suvremene i klasične dramske literature na poljima teatarskog praktikuma, dakle ne samo u glumi, već i u režiji, scenografiji, kostimu, scenskoj muzici, podario bosanskohercegovačkoj umjetnosti pregršt iznimno značajnih ostvarenja... Tako naprimjer, svaka ozbiljna povjesnica teatra, ali i umjetnosti uopće, u Bosni i Hercegovini nikada neće moći biti ispisana bez redateljskih ostvarenja Kalmana Mesarića, Vase Kosića, Aleksandra Vereščagina, Bore Draškovića, Bore Grigorovića, Želimira Oreškovića, Vlade Jablana, Sulejmana Kupusovića, Mirhada Kurića, kao i gostujućih režisera Slavka Jana, Miroslava Belovića, Joška Juvačića, Ljubiše Georgievskog, Dušana Jovanovića, Dejana Mijača, Tomislava Durbešića...
Jednako tako na našoj pozornici scenografska postignuća Strahinje Petrovića, Veselina Badrova, Vanje Popović, Osmana Arslanagića, Affana Ramića, Kemala Hrustanovića, Slobodana Perišića, ali i Zvonimira Šulera, Vladimira Georgievskog, Krste S. Džidrova, Sande Popovac...
Među kostimografijama koje su obilježile pojedine periode u Kući na Obali treba svakako pomenuti Helenu Volfart-Kojović, Helenu Uhlik-Horvat, Mariju Žarak, Vanju Popović, Jasnu Hadžimehmedović, Amelu Vilić...
Naravno, bilo bi pretenciozno u jednom ovakovom tekstu pominjati sve one zbog kojih se, zapravo, ponajviše dolazilo u teatar, one čudesne volšebnike glumačke magije, ljude koji su pozornici, Kuće na Obali podarili “krv, znoj i suze...”.
Ali neka jedan skup markantnih glumačkih osobnosti, ipak, “ukrasi” i ovaj prigodni tekst: Safet Pašalić, Esad Kazazović, Jolanda Đačić, Adem Čejvan, Sibina Mijatović, Kaća Dorić, Uroš Kravljača, Nada Đurevska, Josip Pejaković, Milorad Margetić, Vladimir Jokanović, Mišo Mrvaljević, Miljenko Đedović, Darinka Đurašković, Darinka Gvozdenović, Olivera Kostić, Reihan Demirdžić, Rudi Alvađ, Đorđe Pura, Ratko Petković, Vlajko Šparavalo,  Zoran Bečić, Tahir Nikšić, Tomo Kuruzović, Vera Margetić, Nisveta Omerbašić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Dragan Šaković, Suada Kapić, Selma Alispahić...

Drama Narodnog pozorišta Sarajevo na svojim gostovanjima, a posebno na festivalskim nastupima, na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, Festivalu malih scena, MESS-u, ali jednako tako i na Slobodarskim svečanostima u Kruševcu, na Festivalu jugoslavenske klasike u Leskovcu, na gostovanjima i festivalima u Ljubljani, Splitu, Zagrebu, Skoplju, Podgorici, Prištini, Moskvi, u Rumuniji, diljem Europe, pronijela je slavu Narodnog pozorišta Sarajevo.
Brojna Festivalska odličja, nagrade i priznanja ostali su dio trofejnih vitrina našega teatra. Drama Narodnog pozorišta, na svoj način sudjelovala je i u takozvanim “zajedničkim projektima” dajući doličan doprinos scenskim ostvarenjima poput mjuzikala Poljubi me Kato, Moja draga gospođo, i drugim. 
Nemjerljiv je doprinos Drame Narodnog pozorišta Sarajevo u populariziranju i promicanju bosanskohercegovačkog dramskog teksta. Od najstarijih vremena postojanja sarajevske Drame, do danas, brojni autori trebaju zahvaliti naporu sarajevskih glumaca da njihova djela ugledaju pozorničko svjetlo dana...
Navodimo ovdje tek neke, koji su svoje praizvedbe doživjeli uz sudjelovanje glumačkog ansambla Drame Narodnog pozorišta Sarajevo: Bora Jevtić, Skender Kulenović, Miroslav Jančić, Duško Andžić, Almir Bašović, Alija Hafizović, Miodrag Žalica, Safet Pašalić...
Naglašavamo i brojne pokušaje da se u okviru takozvane Male scene pokuša progovarati na scenski drugačiji način, u čemu je značajan doprinos glumaca Narodnog pozorišta Sarajevo, odnosno, sarajevske Drame, kao i ukupna blistava povijest Malog pozorišta, odnosno Kamernog teatra 55.
U osamdesetpetogodišnjoj historiji Narodnog pozorišta Sarajevo moglo bi se, zasigurno, kazati da je Drama Narodnog pozorišta bila temeljni ansambl i da je sve ono što se dešavalo u Drami Narodnog pozorišta imalo presudnog značaja za poziciju, kontinuitet, uspjeh ili neuspjeh cjelokupne Kuće na Obali.
Glumci, redatelji, scenografi, kostimografi, svi djelatnici Drame Narodnog pozorišta na različite načine pridonijeli su, od Nušićevih vremena do danas, da se u Bosni i Hercegovini, ali i cijelom regionu, Narodno pozorište Sarajevo smatra jednim od temeljnih teatarskih kolektiva, od čijeg stvaralaštva ovisi kompletna produkcijska ravan, njena vrijednost i njena postignuća u Bosni i Hercegovini...

Drama mjesečni repertoar

Pratite nas na:

video.pngVideo