Loading
Repertoar | 10.04.2017

Sastanak na vrhu

Drama  Drama



režija i izbor muzike: Ferid Karajica

NARODNO POZORIŠTE SARAJEVO – Mala scena EN FACE

Robert David MacDonald
SASTANAK NA VRHU
režija i izbor muzike: FERID KARAJICA

scenografija i kostimografija: VANJA POPOVIĆ
dramaturgija: DŽEJNA AVDIĆ
inspicijent: MUSTAFA ZRNIĆ
suflerka: ESMERALDA ABDIJEVIĆ



Premijera: 21. 5. 2016. u 19:30 sati
LICA/CAST

VOJNIK Vedran Đekić
EVA BRAUN Ejla Bavčić Tarakčija
KLARA PETAČI Sanela Pepeljak
FERID KARAJICA, reditelj

Diplomirao glumu i komparativnu književnost u klasi profesora Kaće Dorić i dr. Josipa Lešića na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1976. godine. Postdiplomski studij završio u Parizu u školi čuvenog Jacquesa Lecoqa Le Central - Theatre, Mime, Mouvement, 1978. godine. Ostvario uloge u Narodnom pozorištu Sarajevo, gdje je bio u stalnom angažmanu od 1972. do 1981, Kamernom teatru ‘55 i Pozorištu mladih. U posljednjoj sarajevskoj glumačkoj sezoni proglašen je za najboljeg mladog glumca BiH u izboru Naših dana. Nakon toga odlazi za Beograd i na Fakultetu dramskih umetnosti na katedri za Glumu počinje karijeru pedagoga na predmetu Scenski pokret. Na FDU je i danas redovni profesor.

Kao glumac nastupao je u gotovo svim beogradskim pozorištima, kao i u Splitu i Budvi, a kao  autor scenskoga pokreta sarađivao je u tridesetak teatara ex-Jugoslavije, te predavao scenski pokret na novosadskoj i sarajevskoj ASU, FDU u Prištini, na Cetinju i u Mostaru. Režirao je niz dramskih predstava u Beogradu, Šapcu, Zrenjaninu, Nišu, Podgorici, Zenici, Mostaru, Novom Sadu, Sarajevu...U Sarajevu je režirao u SARTR-u (Ovo je Ionesco budalo) i u Narodnom pozorištu Sarajevo (opere Ježeva kuća i Alma; Sastanak na vrhu je njegova prva dramska režija u NPS).

U svojstvu saradnika za scenski pokret radio je u nizu opernih i u dramskih projekata NPS. Dobitnik je dviju Sterijinih nagrada za scenski pokret i Nagrade za scenski pokret Susreta Joakim Vujić, Nagrade za režiju i scenski pokret na Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Kotoru, te nagrada Mravac i Grozdanin kikot.


Ravnodušnost nas pretvara u saučesnike: odgovorni smo za postupke drugih u direktnoj srazmjeri sa našom moći da ih spriječimo. Svako pokoljenje, prema tome, ima događaje sa kojima treba da raščisti ukoliko se nada da krene pravim putem naprijed. Za moje pokoljenje, ono poratno, taj događaj je bilo uništenje evropskih Jevreja – holokast.Nad takvom vrstom iskustva psiha je najprije u stanju zgađenosti, zatim utrne i konačno upriliči povlačenje od tog iskustva. Danas smo u stanju da posjetimo Auschwitz  kao što obilazimo Colosseum; užasi i jednog i drugog podjednako su nam daleki...

Moj prvi - da tako kažem: profesionalni - susret sa Trećim rajhom odigrao se 1963, kada me je iskusni reditelj Erwin Piscator pozvao u Berlin na završne probe “Namjesnika”, prvijenca dramatičara Rolfa Hochhutha. Stvarnost naše epohe ne može se više dočaravati kroz lične situacije. Činjenica da se može zamisliti komedija, ma koje vrste, na temu najčudovišnijeg događaja u našim životima, može da nađe svoju protutežu u činjenici da bar jednom ovakva građa neće biti okružena prisjenkom tabua koji izaziva kritičku afaziju, neku vrstu emocionalne oduzetosti, kod gledalaca.

Kad me je 1976. reditelj Philip Prowse pozvao da napišem duo dramu za “Građansku družinu” iz Glazgova o popodnevnom čaju Hitlerove i Mussolinijeve ljubavnice (što je izmišljotina - njih dvije se nikada nisu srele; Skot Ficdzerald: “Biografija je najlažnija od svih umjetnosti”), dok njih dvojica u susjednoj sobi komadaju kontinent, učinilo mi se da su svi izgovori da taj komad ne napišem konačno presušili. Ipak sam stavio primjedbu da komadi za dva lica nikada ne funkcionišu bez prekomjernog pribjegavanja onom najotrcanijem scenskom rekvizitu - telefonu; da se komadi čiji su likovi samo jednoga pola uvijek izvrgnu u šaljivost, odnosno zajedanje; i da jedan muški lik nije dovoljan da spriječi finansijsku propast. Kad su se i sa tim složili, ostalo je jedino da ga napišem i predam timu koji ga je, ispostavilo se, besprijekorno postavio na scenu.“
 
Robert David MacDonald
London, aprila 1982.


Drama mjesečni repertoar

Pratite nas na:

video.pngVideo