Obala Kulina bana 9 | Blagajna:+387 33 221 682 | ureddirektora@nps.ba

Don Quijote

Don Quijote

Miguel de Cervantes
DON QUIJOTE
kompozitor: Ludwig Minkus

koreografija i režija : Ronald Savković
dramaturgija i izbor tekstova: Darko Lukić
scenografija: Josip Lovrenović
kostimografija: Amna Kunovac -Zekić
inspicijent: Boris Jeličanin

premijera 26. 5. 2016. godine

 

 

LICA/CAST

DON QUIJOTE, VITEZ LUTALICA – Slaven Vidak

SANCHO PANZA –  Sanjin Arnautović

QUITRI, DULCINEA II, LIJEPA DJEVOJKA – Tamara Ljubičić

BASILIO, QUITRINA LJUBAV – Petar Dorčevski k. g.

MERCEDES – Ekaterina Vereščagina

ESPAD – Evgenij Gaponjko

GAMACHE, QUITRIN ZARUČNIK – Adnan Đindo

LORENZO, QUITRIN OTAC Hariz Šabanović

CIGANIN  – Mihail Mateescu

CIGANKA – Dajana Zilić

KRČMARICA – Paula Grubešić Mateescu

 

 

O PREDSTAVI

Od mnogobrojnih verzija baleta Don Quijote najpoznatija je koreografija koju je Marius Petipa napravio na muziku Ludwiga Minuksa 1869. godine. Između bezbroj nevjerojatnih pustolovina skromnog provincijskog čudaka Alonsa Quixana, zvanog Vitez Tužnog Lika, legendarnog Don Quijotea od Manche, ovaj balet uzima samo jednu pripovijest opisanu u 19, 20, 21. i 22. poglavlju drugog dijela Cervantesova romana, (preciznije, u prvoj knjizi drugog toma). U njoj se govori o tome kako je lukavi mladić

Basilio na prevaru dobio ruku svoje drage Quiterije, unatoč tome što ju je njen otac odlučio dobro udati za bogataša Camacha.
Koristeći se antičkim predloškom mitološke ljubavi između Pirama i Tizbe, u svom je velikom romanu Cervantes ovu priču naglašeno postavio kao duhovitu i zabavnu zgodu u kojoj se ismijava gramzivost i dovodi u pitanje tradicionalno pravo roditelja da biraju muževe svojim kćerima, dodajući još jednu dimenziju Don Quijoteovoj zaljubljenosti u umišljenu gospu neopsivih čari. Za osnovnu Cervantesovu priču, naime, ova je ljubavna zgoda u romanu važna samo utoliko što se Don Quijoteu, kao i kroz cijeli roman, u stalnom preplitanju priviđenja, stvarnosti i snova, mlada ljepotica Quiterija na trenutke pričinjava kao njegova idealizirana i izmaštana ljubav, dama koju on naziva plemenitom Dulcinejom od Tobosa.

On se zbog toga uključuje u Basiliovu prevaru, naravno podjednako nespretno i groteskno kao što to čini u svim svojim “junačkim djelima” i plemenitim “viteškim postupcima” kroz cijeli Cervantesov roman. Ukratko, za glavnu Cervantesovu priču o putovanjima i pustolovinama Don Quijotea od Manche, u cjelini grandioznog dvotomnog romana, ta jedna epizoda o ljubavi Basilia i Quiterije nema nikakvo posebno istaknuto mjesto. Kao predložak za baletni libreto, međutim, ona ima upravo sve što je potrebno – ljubavnu priču dvoje mladih, smetnju i prepreku njihovoj sreći, dobronamjerne pomagače i preokret ka sretnom svršetku, sve to u živopisnom kastiljskom krajoliku punom slika, slavlja, sukoba, pokreta i glazbe. Pritom glavni junaci Cervantesovog romana, sam Don Quijote i njegov vjerni pratitelj Sancho Panza, postaju u baletu, zapravo, sporedni i povremeno nepotrebni likovi.

Pa ipak su Petipa i Minkus, upravo kao i mnogi prije njih (Franz Hilverding, Jean Georges Noverre, Charles Didelot, Paul Taglioni, Salvatore Taglioni), i kao svi oni nakon njih (Aleksandar Gorski, Riccardo Drigo, Rostislav Zaharov, Kasjan Golejzovski, Vasilij Solvjev-Sedoj, Pjotr Gušev ili Jurij Slonomskij) svoje balete naslovili upravo prema naslovu romana i njegovom glavnom liku – Don Quijote. Razlog tome je posve jasan. Don Quijote, ili, punim nazivom Bistri vitez Don Quijote od Manche Miguela de Cervantesa Saavedrae, jedno je od najvećih književnih djela u historiji svjetske literature, a njegov glavni lik, čak i za one koji nisu čitali roman, poznato je ime i simbol prevedne i neshvaćene “borbe s vjetrenjačama”. Privlačnu snagu tom imenu daje činjenica da je ono istinski kulturni simbol univerzalne prepoznatljivosti i vječne vrijednosti.
U želji da u vrijeme svjetskog obilježavanja Cervantesove godine mnogobrojnim svjetskim scenskim prikazima dodamo i jedno naše, različito, uključili smo u poznati klasični baletni predložak i Cervantesovu pisanu riječ, kao i glasoviti Borgesov komentar na to kultno djelo svjetske književnosti.

 

Ronald Savković, koreograf

Rođen 1975. u Rijeci (Hrvatska), gdje je završio baletnu školu. Usavršavao se u Budimpešti. Nakon akademije, angažiran je kao prvak baleta Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru (1992-1996), prvak baleta HNK u Zagrebu (1996-1998), te prvak baleta Staatsoper Berlin i berlinskog Državnog baleta (1998-2010). U Berlinu surađuje sa vodećim plesačima i koreografima (Bart, Nurejev, Balanchine, Martins, Cranko, MacMillan, Bejart, Forsythe, Duato, Malakhov, Kylian, Preljocaj).

Kao plesač gostovao je u Hrvatskoj, Sloveniji, Rusiji, SAD, Japanu, Australiji, Koreji, Grčkoj, Srbiji, Španiji, Francuskoj, Italiji, Kanadi, Austriji, Rumuniji, Izraelu, Turskoj, Finskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Kini, Tajvanu, Meksiku i Kolumbiji.

Za svoj stvaralački rad dobio je brojne nagrade i priznanja među kojima se izdvajaju: nagrada Vladimir Vasiljev, dvije nagrade International Ballet Superstar u New Yorku, dvije Nagrade hrvatskog glumišta, te godišnje nagrade HNK u Rijeci i HNK u Zagrebu.

Kao koreograf postavio je brojne uspješne baletne predstave, kao što su Transparente i Simfonija tužnih pjesama u Staatsballetu u Berlinu, Alexandar u Narodnom pozorištu u Beogradu, Samson i Dalila u Makednoskom narodnom teatru u Skoplju, Pjesme bez riječi u HNK u Zagrebu, te Pepeljugu u Izraelskom baletu u Tel Avivu. Pored koreografskih cjelovečernjih baletnih predstava, koreografirao je i kreirao scenski pokret za opere i drame (Figarov pir, Caligula, Medeja, Sumrak bogova, Antigona, Don Quijote).

Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu koreografirao je balete Romeo i Julija i Don Quijote.